Porez na imovinu traži da se imovina kapitalizira, tj. da taj kapital bude aktivan, a ne mrtav i pasivan. Bogate države imaju dinamizirani kapital kako bi se brže mogla stvarati nova vrijednost. Iz moga kuta gledanja to je bit svih tih poreznih reformi i one će se kod nas događati sve dok ne budemo usklađeni s EU-om. Sve su ostale stvari medijske, političke, populističke
Zahvaljujući velikom iskustvu i više od tri desetljeća provedena u financijskom svijetu investicijskih proizvoda i usluga, Milan Horvat, predsjednik Uprave FIMA-e Plus, definitivno ima sjajan uvid ne samo u događaje na tržištu kapitala nego i u ekonomska zbivanja u Hrvatskoj i svijetu. Svoje znanje redovito nesebično dijeli na LinkedInu, gdje njegove tekstove i analize prati više od 40 tisuća ljudi. Osim o tržištu kapitala i investiranju, s njim smo stoga razgovarali i o cijelom nizu drugih tema, od poreznog sustava, mirovinskih fondova do gospodarskog rasta i potencijalne recesije.
Nedavno je najavljen šesti krug porezne reforme, kojim se želi povećati plaće radnika s nižim primanjima. Kako gledate na te najave?
– Ne gledam to iz tog populističkoga kuta povećanja plaća. Hrvatska je ulaskom u EU ušla u određeni sustav ekonomskih vrijednosti i morat će ih s vremenom usvojiti kao i pravne okvire tog EU sustava. To znači da prije ili poslije moramo uvesti porez na imovinu, koji je ključni kapitalistički porez. I to stoga što porez na imovinu traži da se imovina kapitalizira, tj. da taj kapital bude aktivan, a ne mrtav i pasivan. Bogate države imaju dinamizirani kapital kako bi se brže mogla stvarati nova vrijednost.
Iz moga kuta gledanja to je bit svih tih poreznih reformi i one će se kod nas događati sve dok ne budemo usklađeni s EU-om. Sve su ostale stvari medijske, političke, populističke. No porez na imovinu ne znači, a toga se ljudi najviše boje, da će morati plaćati porez na svoju kuću ili stan u kojima žive, već samo na ono što nije u funkciji življenja nego u funkciji stvaranja neke nove vrijednosti, premda prije izbora od tog poreza sigurno neće biti ništa.
Je li možda rješenje zadržati neoporezivim određeni iznos vrijednosti nekretnine po pojedinom vlasniku ili broju kvadrata u kojima se živi?
– Postoje razna rješenja. Zadnji slučaj koji sam pratio bio je onaj prilikom uvođenja istog poreza u Sloveniji, gdje su također bile velike opstrukcije uz potpuno identičnu argumentaciju i stajališta protiv njega, a Slovenci su to na kraju riješili slično kao što ste rekli. Definirali su kriterije koji su jasno rekli što je osnovna veličina nekretnine da bi u njoj mogla živjeti obitelj. U tom kontekstu stavili su minimalne porezne stope, a sve iznad raslo je u poreznom smislu. To je rješenje u Sloveniji prošlo bez većih problema na kraju.
Treba li više ili progresivnije oporezivati nekretnine koje nisu ni u kakvoj funkciji, koje zjape prazne?
– Volim reći da je to zabetonirani kapital. Ničemu ne služi osim što pokazuje da osoba koja je uložila na taj način ne zna upravljati svojom imovinom. Sama sebi nanosi štetu, a toga uopće nije svjesna. Što se pak tiče poreznog sustava, on je bolji što je jednostavniji i progresivniji. To znači da takav porezni sustav omogućava ljudima pristojan život, a one druge, koji stvaraju veliku dodatnu vrijednost, sili da to i plate.
Naime, oni stvaraju veću vrijednost u okružju u kojem žive i njihova odgovornost je da plate veći porez. To je normalno svugdje u svijetu. Nažalost, mi imamo obrnutu situaciju da oni koji zarađuju jako mnogo često plaćaju malo ili nimalo poreza. To nije normalno ni iz kapitalističkog, ali ni društvenog aspekta. Takva osoba mora imati obvezu vratiti dio onoga što je stvorila u određenom okružju. Te je stvari potrebno kvalitetno predstaviti.
Kada pričamo o reformama, od zdravstva, pravosuđa do javne uprave, školstva... kakav je vaš dojam o dosad napravljenima? Gdje najviše ‘štekamo‘? Trebaju li nam reforme i na tržištu kapitala?
– To gledam u širem kontekstu. Još u gimnaziji na sociologiji naučili su me da kad se jedan sustav vrijednosti sruši, trebaju tri generacije da se uspostavi novi. Čak i u Bibliji stoji da Mojsije nije dopustio nikome tko se rodio kao rob da uđe u obećanu zemlju. Želio je da u nju uđu samo Židovi koji su rođeni slobodni. Prema biblijskoj predaji zato ih je i vodio 40 godina kroz pustinju, da stariji nikada ne bi ušli u obećanu zemlju. Iz moje perspektive kritike vezane uz reforme tiču se tržišta kapitala.
To je po meni osnovni uvjet za društvo koje želi biti demokratsko jer bez razvijenog tržišta kapitala nema ni demokracije. S druge strane imate tajkunizaciju i ortački kapitalizam. Povlaštene bogataše koji u svom biznis-modelu imaju državu ili neke institucije. Dakle, njihovo bogatstvo temeljeno je na povlasticama. Na taj se način ne stvara srednji sloj društva. Čak je i Kina to shvatila pa zadnjih 30 godina intenzivno razvija tržište kapitala. Ona danas ima četiri od 10 najvećih burzi na svijetu. Prije 10 godina imala je samo jednu. Ima 165 milijuna dioničara koji investiraju na tim burzama.
Amerikanci ih imaju 150 milijuna. Kod nas je taj broj tragičan, broji se u stotinama trajno aktivnih, čak ne u tisućama. Povremeno aktivnih možda ima koja tisuća. Kod nas je dobro da naši aktivni investitori ulažu na američkim i zapadnoeuropskim burzama. Još je bolje što se zadnje dvije godine taj proces dodatno ubrzao. Ljudi su shvatili da moraju ulagati, a ne štedjeti u bankama s nula posto kamata. Mene je, recimo, oduševilo što se događalo s narodnim obveznicama, koje su bile upisivane u mnogo većem obujmu nego što se očekivalo. Razlog je i to što je to podupro establišment govoreći ohrabrujuće o njima. I naravno da su ljudi fantastično reagirali.
Jedan je od problema hrvatskog tržišta kapitala što nemamo mnogo kvalitetnih kompanija na burzi...
– Kompanije izlistane na Zagrebačkoj burzi su prva liga. Poduzetnici i kompanije koji nisu izašli na burzu... sorry, nisu prva liga. Znači li to da nisu dovoljno transparentni ili da ne rade prema pravilima, nema veze, ali na taj način ne mogu biti konkurentni velikim igračima jer se sami blokiraju kao neki mali, lokalni igrači bez ambicije. Dapače, mi imamo potencijala da neke naše tvrtke odu i korak dalje, da igraju ‘Premier ligu‘, izlistaju se na većim burzama od naše u Zagrebu.
U tom slučaju obični ulagači moći će staviti svojih 10, 20 tisuća eura i potencijalno stvarno dobro zaraditi. U suprotnom tajkunskim načinom novac će uvijek odlaziti iz Hrvatske i vani ostajati. Recimo, sjajan primjer je Span, koji je izašao na burzu. Menadžment je etablirao svoju kompetenciju te tržišno udvostručio svoju vrijednost i donio profit za 1200 ljudi koji su u njega uložili.
Kako povisiti svijest kod šireg broja ljudi o pozitivnom značaju tržišta kapitala?
– Kao prvo, to treba bolje predstaviti. Oni koji vode državu trebaju reći ljudima da ih žele vidjeti bogate te im objasniti način na koji to postići na tržištu kapitala. Nadalje, moraju im pokazivati svojim primjerima. Nažalost, u Hrvatskoj je, zbog želje za vladanjem, mnogo puta odgađana privatizacija javnih kompanija. To je tajkunska, a ne korporativna kultura. Tako se stvaraju pojedinačna bogatstva, umjesto zajedničkog.
Što bi točno država sada mogla ili trebala privatizirati?
– Mnogo toga. Mora se ponajprije raditi na stvaranju korporativne kulture. Mirovinski fondovi su tome pozitivno pridonijeli. No još je mnogo tvrtki u kojima je država većinska vlasnica. Hrvatska stalno dobiva primjedbe od Međunarodnog monetarnog fonda i Europske komisije da mora smanjiti direktan utjecaj države na gospodarski razvoj. Političari recimo mogu reći građanima da neće plaćati skuplju struju, ali što to znači ako im isti iznos uzmu za dokapitalizaciju HEP-a?
To prolazi kod neukih, ali sve teže. Nastavi li se prodaja takvih ‘mudrosti‘, društvo će stagnirati. Rast od jedan ili dva posto koji ostvarujemo ne znači ništa, posebno kada se usporedimo s drugima koji su rasli i još rastu brže. Sada nam pristiže mnogo novca iz EU fondova, a pitanje je bismo li uopće rasli bez tog novca. Druge države bez te pomoći rastu isto ili više od nas.
Dakle, trebali bismo rasti mnogo više od tri posto u idućim godinama?
– Euro nam sam po sebi donosi jedan do dva posto rasta. Kao menadžer koji je upravljao sustavima s više tisuća ljudi mogu vam reći da postoje tri vrste ljudi. Prvi vide problem i riješe ga odmah. Drugi vide problem, ali čekaju da im netko kaže – riješi to. Treći ne vide problem i ne rješavaju ga. Najlakše je menadžerirati prve i druge, a najteže je s trećom skupinom. Iz Hrvatske je otišlo 500 tisuća ljudi. Tko su oni? Pa oni koji su vidjeli problem i riješili ga.
Dakle, otišli su najbolji. No, O. K., dobili smo EU, oduprli smo se balkanskim dječjim bolestima i idemo naprijed. Imamo taj turizam, koji je tipičan za visokorazvijene ekonomije. Ulaskom Hrvatske u Schengen i eurozonu našli smo se u idealnom okružju i potencijal našeg turizma dramatično je porastao. Jasno, pitanje je hoćemo li to pametno iskoristiti. Primjerice, imamo mnogo više apartmana po stanovniku, ali oni su manje iskoristivi nego u drugim usporedivim zemljama. To su stvari koje možemo bolje posložiti i napraviti veliki iskorak u idućim godinama.
Cijeli intervju pročitajte u digitalnom i tiskanom izdanju Lidera.