Tvrtke i tržišta
StoryEditor

Najveći nedostatak prerađivačke industrije (za)sad je njezina izvozna prednost

24. Studeni 2022.
Snail with cheetah shadow. Concept graphic in soft vintage style prerađivačka industrijafoto Shutterstock

Postoji izreka ‘što Švabo luđi, to krumpir veći‘ parafrazirajući koju dobrim dijelom možemo objasniti pozadinu visokog rasta izvoza hrvatske prerađivačke industrije u posljednje dvije godine: ‘što industrija zaostalija, to izvoz veći‘. Ne treba to, doduše, shvatiti potpuno doslovno, ali činjenica je da u izvoznom smislu u ovom trenutku mnoge hrvatske proizvođačke kompanije profitiraju upravo na onome što im je najveća mana – na proizvodima s niskom dodanom vrijednosti.

Od ulaska Hrvatske u EU hrvatski je robni izvoz sve do pandemije Covida-19 rastao po skromnim stopama, najviše od šest posto u 2019. godini. Prva pandemijska godina, ujedno obilježena manjim narudžbama iz inozemstva uslijed lockdowna na glavnim hrvatskim izvoznim tržištima, okončala je s padom robnog izvoza od 3,6 posto, a onda se, početkom prošle godine počeo događati izvozni boom. Odjednom je u prošloj godini izvoz skočio 23,4 posto, a potpomognut inflacijom u ovoj godini, izvoz je već u prvih devet mjeseci, u odnosu na isto lanjsko razdoblje, porastao narednih 34 posto.

Što se dogodilo? Nije hrvatska industrija (nažalost) odjednom postala turbo konkurentna na inozemnim tržištima s novim proizvodima,a još manje proizvodima namijenjenima B2C segmentu prodaje, već je, s kidanjem globalnih nabavnih lanaca, odjednom postala zanimljivijim dobavljačem za svoje stare kupce u Europi. Kako je nedavno izvijestio Eurostat, više od polovine europskih poduzeća s više od 50 zaposlenika prijavilo je poteškoće u domaćoj trgovini povezane s padom ili otkazivanjem ulaznih narudžbi, otežanim pristupom uslugama dobavljača te poteškoćama u nabavi sirovina od dobavljača.

Kako su njemački, talijanski i drugi industrijalci ostali bez mogućnosti brze nabave potrebnih im jeftinih repromaterijala i dijelova iz Kine, tako su se više okrenuli prema onima koji su im bliži i mogu isporučiti robu. Blizu pet posto poduzeća angažiralo se u traženju novih dobavljača. A kako većina izvozno orijentiranih hrvatskih industrijskih kompanija djeluje u B2B segmentu, hrvatska industrija pokazala se kao dio rješenja ovog problema.

– Hrvatsku prerađivačku industriju kroz tranziciju je obilježavao troškovni obrazac konkurentnosti, a recentna istraživanja ukazuju da je u većini sektora takvo stanje i danas. Nekoliko istraživanja provedenih unutar projekata Reinduce i Convrh Hrvatske zaklade za znanost ukazalo je kako hrvatski izvoz uglavnom odlikuje visoki udio inozemne dodane vrijednosti odnosno integracija u globalne lance vrijednosti unatrag. Takav obrazac nije iznimka i nalazimo ga i u većini zemalja središnje Europe uz iznimku da se u našem slučaju ipak radi o nižim jediničnim vrijednostima izvoza. Nisu stoga iznenađujući rezultati da je većina našeg izvoza namijenjena B2B segmentu – tumači Nebojša Stojčić, prorektor Sveučilišta u Dubrovniku.

Glavna razlika između B2B i B2C poduzeća su njihovi namjeravani kupci. B2B prodaje tvrtkama koje preprodaju proizvode dok B2C prodaje izravno krajnjem potrošaču. U uvjetima rastuće inflacije, kada B2C segment mora pažljivo određivati svoje prodajne cijene kako ne bi ostao bez kupaca, B2B segment u velikoj je prednosti jer svoje prodajne cijene formira prema postignutom dogovoru sa svojim kupcima. A zbog pokidanih dobavnih lanaca, kupci od lani za cijenu ni ne pitaju.

Prema podacima Državnog zavoda za statistiku, od ukupno ostvarenih prihoda od prodaje hrvatska je prerađivačka industrija u prošloj godini u inozemstvu ostvarila 52,5 posto. Iz podrobnije analize po sektorima prerađivačke industrije vidljivo je da je udjel prodaje od izvoza u pravilu znatno viši u proizvodnjama u kojima prevladava B2B koncept prodaje, od onih koji su oslonjeni na B2C prodaju. Primjerice, prehrambena industrija u izvozu je ostvarila 26 posto prihoda od prodaje, a proizvodnja strojeva i uređaja visokih 85,9 posto.

Otkako je pandemija pokidala globalne dobavne lance te se još na to nadovezale rastuće geopolitičke neizvjesnosti, a sve dodatno garnirano visokim troškovima usklađenosti s kriterijima održivosti i regulatornim zahtjevima, brojne europske industrijske kompanije intenzivno preispituju svoje poslovne strukture izvan Europe. Okretanje europskim dobavljačima, kao alternativi kineskima, u tome je prvi korak.

– Takvo stanje je za hrvatsku prerađivačku industriju u trenutačnim uvjetima i prednost, ali i opasnost. Naime, skraćivanjem lanaca vrijednosti hrvatskim proizvođačima otvara se prilika za iskorištavanje prednosti na kakvim su svoj rast u proteklim desetljećima temeljile druge zemlje središnje Europe, posebice ako govorimo o tzv. novim zelenim industrijama u kojim kolač ipak još u cijelosti nije podijeljen kako je to slučaj sa tradicionalnim sektorima. Takav industrijski obrazac može donijeti rast, ali u okolnostima kada nama konkurentne zemlje prelaze na novi tehnološki okvir i nastoje izgraditi inovacijama pokretano gospodarstvo ima ograničen potencijal konvergencije.

Dodatna opasnost leži i u činjenici što trendovi vraćanja proizvodnje u matičnu zemlju na valu digitalne transformacije i tzv. slowbalizacije (usporavanja globalizacije) ciljaju upravo takve segmente proizvodnog lanca u kojima posluje značajan broj naših proizvođača. Sve u svemu, hrvatskoj industriji, a posljedično i gospodarstvu je za hvatanje koraka sa ostatkom središnje Europe potreban iskorak ka proizvodima visoke sofisticiranosti i dodane vrijednosti te inovacijama, a uspinjanje kroz integraciju unatrag (tzv. backward GVC obrazac integracije), kakav danas dominira, pruža ograničene mogućnosti za takav iskorak – smatra Stojčić.

Cijeli članak možete pročitati u novom tiskanom i digitalnom izdanju Lidera.

24. studeni 2022 12:42