Jedinice lokalne samouprave (JLS) netransparentno i selektivno naplaćuju visoke komunalne naknade i doprinose za objekte poljoprivrednih staklenika, što ugrožava rentabilnost poljoprivredne proizvodnje u objektima dizajniranima za postizanje viših prinosa, upozorava Hrvatska udruga poslodavaca u ovotjednoj analizi.
U pojedinim lokalnim jedinicama prihod od komunalne naknade premašuje čak i trošak zaposlenih. S obzirom na to da staklenike Visoki upravni sud u smislu Zakona o komunalnom gospodarstvu (ZKG) ne definira kao poslovni prostor, HUP smatra da je staklenike potrebno izuzeti od obveze plaćanja komunalne naknade.
Poljoprivrednik koji uzgaja rajčicu na ‘golom’ poljoprivrednom zemljištu ne plaća komunalnu naknadu, no ako ista osoba na istu zemlju postavi staklenik u cilju kontroliranja uvjeta uzgoja i povećanja prinosa, prema postupanju JLS, taj prostor podliježe obvezi plaćanja komunalne naknade, što negativno utječe na poljoprivrednu proizvodnju. Ukidanjem komunalne naknade na staklenike porasla bi isplativost stakleničke proizvodnje, a poljoprivrednici bi lakše podnosili sve veće troškove energenata, koji su se za staklenike u razdoblju od 2019. do 2023. povećali čak dva i pol puta.
Ukidanje naknade stoga bi utjecalo na rast produktivnosti i konkurentnosti hrvatskih poljoprivrednih proizvođača te poticajno djelovalo na gradnju novih staklenika i širenje proizvodnje što bi kao rezultat imalo veću samodostatnost Hrvatske u proizvodnji povrća. Kao jedna od grana s najnižom produktivnosti, hrvatska poljoprivredna proizvodnja od 2015. do 2022. godine ipak ostvaruje dvostruko brži realni rast produktivnosti po satu (+20,4 posto) u odnosu na prosjek EU, što je rezultat koji svakako treba ‘potencirati’, a ne administrativno otežavati.
Posljednje godine, obilježene zatvaranjem granica zbog pandemije te energetskim šokom, pokazale su da je osiguravanje snažne domaće poljoprivredne proizvodnje od presudne važnosti. Štoviše, ZKG propisuje uvjete za određivanje obveze plaćanja komunalne naknade za nekretnine izvan građevinskog područja izvan naselja gdje, međutim, ti uvjeti uglavnom nisu ispunjeni, no JLS, neovisno o tome, donose rješenja o komunalnoj naknadi. Stoga je potrebno za nekretnine izvan naselja osigurati drugačiji status po pitanju komunalne naknade, na način da se iste oslobode plaćanja komunalne naknade, osim u slučaju kad JLS kumulativno osigura uvjete iz čl. 92. st. 2. ZKG poput održavanja nerazvrstanih cesta, postojanja i održavanja javne rasvjete, niskonaponske električne mreže te vode prema mjesnim prilikama, i JLS može to dokazati. Ako investitor sam uloži u izgradnju ceste, rasvjete i priključak za vodu, spomenuto bi trebalo na odgovarajući način valorizirati, primjerice kroz umanjenje komunalne naknade ili otkup investiranog u javnu infrastrukturu, napominju iz HUP-a.
Napokon, potrebno je ograničiti diskrecijske ovlasti JLS-a u određivanju vrijednosti boda komunalne naknade određivanjem razumne gornje granice iste, što bi neutraliziralo administrativnu neizvjesnost. Jednako tako, nužno je pojačati kontrolu namjenskog trošenja sredstava prikupljenih kroz komunalne naknade u cilju razvoja lokalne infrastrukture za razvoj poljoprivrede, što pored spomenutih uvjeta za propisivanje komunalne naknade može biti prošireno i na ulaganje u sustav navodnjavanja, obnovljive izvore energije i slično.
Ne proizvodimo ni polovinu povrća koje konzumiramo
Poljoprivredne površine za uzgoj povrća u Hrvatskoj su značajno smanjene. Tako se 2016. godine povrće uzgajalo na gotovo 11 tisuća hektara, a u 2021. godini na samo 8,6 tisuća hektara dok se u posljednje dvije godine proizvodi na gotovo 9 tisuća hektara. Problem je i u činjenici da su pojedinačne parcele vrlo male.
Samodostatnost u proizvodnji povrća varira od 50 posto do 58 posto, što znači da Hrvatska proizvodi manje od polovine ukupnih potreba za povrćem. Naime, proizvodnja ove skupine kultura snažno oscilira iz godine u godinu, što upućuje na probleme u tehnologiji proizvodnje što u značajnoj mjeri utječe na prinose. U 2022. godini proizvodnja povrća je tako zabilježila snažan pad na 160 tisuća tona u usporedbi s 250 tisuća tona proizvedenih u 2020.godini. Istovremeno, potrošnja povrća bilježi kontinuirani rast i to znatno viši u odnosu na druge kategorije poljoprivrednih proizvoda s obzirom na ubrzano usvajanje suvremenih trendova u potrošnji hrane.
Potrošnja povrća je u Hrvatskoj skočila s minimalnih 59 kg per capita na 83 kg per capita u 2020. godini, a istraživanje Landgeista pokazuje da Hrvati odnedavno jedu najviše povrća u cijeloj Europi, odnosno 300 g dnevno. Glavnina domaće proizvodnje povrća odvija se na otvorenom uz veliki utjecaj klimatskih rizika, a svega četvrtina se odvija u nekom obliku zaštićenih prostora gdje prevladavaju visoki i niski tuneli bez mogućnosti dodatnog zagrijavanja. Staklenici pritom čine svega nešto više od četvrtine zaštićenih prostora uglavnom bez mogućnosti dodatnog grijanja.
U nešto manje od 100 ha povrće se uzgaja u tehnološki visoko-opremljenim objektima, hidroponskim načinom, od čega polovica u staklenicima, a drugu polovicu čine plastenici (kombinirano pokriju svega 660 ha). Proizvodnjom povrća se ostvaruje znatno viša vrijednost nego u drugim vrstama biljne proizvodnje (naročito žitaricama i uljaricama). Pritom se na manje od 10 tisuća ha realizira 8,5 posto ukupne vrijednosti biljne proizvodnje koja se odvija na 850 tisuća ha.
Zakon o poljoprivrednom zemljištu u koliziji je s ciljem okrupnjavanja površina
S obzirom na strateški cilj povećanja vrijednosti poljoprivredne proizvodnje, naročito kultura više dodane vrijednosti, fokus bi trebao biti na povećanju površina pod povrćem za najmanje 10 tisuća ha, što bi osiguralo samodostatnost te zadovoljilo potrebe domaće prehrambene industrije. Taj je cilj moguće ostvariti u relativno kratkom roku, između ostalog, ukidanjem ili transparentnijim, tržišnim kalibriranjem parafiskalnih nameta kao što su komunalne naknade na staklenike na poljoprivrednim površinama.
HUP je u svojim analizama već upozoravao na negativne posljedice Zakona o poljoprivrednom zemljištu (ZPZ) u sklopu kojeg se praktički neograničena nadležnost za raspolaganje poljoprivrednim zemljištem prenosi na JLS te bez objektivnih kriterija limitira maksimalna površina zemlje u koncesiji u praksi između svega 20 i 80 hektara.
U svojoj logici, ZPZ je u koliziji s proklamiranim okrupnjavanjem zemljišta kao jednim od ciljeva svih strategija poljoprivrede unazad 20 godina. Najjači udar pritom trpe proizvođači s proizvodnjom na stotinama hektara ili oni koji koriste više od tisuću hektara te koji na ključni resurs računaju u koncesijama na 20 godina i ulagali su velika sredstva u moderne agrotehnološke sustave te ratarsku i stočarsku proizvodnju kako bi podigli produktivnost.
Ako se nastavi netransparentan rast administrativnih troškova poslovanja u poljoprivredi i dođe do arbitrarnog, netržišnog usitnjavanja posjeda, HUP očekuje negativan utjecaj na produktivnost, što može rezultirati gašenjem proizvodnje, povećanim oslanjanjem na uvoz te pogoršanjem poljoprivredne trgovinske bilance u većini segmenata nakon što zadnjih godina došlo do poboljšanja u segmentima proizvodnje žitarica, žive stoke te ribogojstva.
Napokon, ZPZ je je potpuno neprimjeren u vremenima geopolitičkih tenzija, ubrzanih nepovoljnih klimatskih promjena zbog čega je uvoz brojnih poljoprivrednih kultura ne samo znatno poskupio već svjedočimo kontinuiranoj neizvjesnosti u kanalima opskrbe te dostupnosti dovoljnih količina. Unatoč pozitivnim financijskim trendovima, mogli bismo se, međutim, zabrinuti jer u periodu od 2020.-2022. fizički obujam bruto poljoprivredne proizvodnje bilježi prosječan godišnji pad od oko 2,7 posto, a prema posljednjim procjenama stanje stočnog fonda je potkraj 2023. oko 5 posto manje na godišnjoj razini, dok proizvodnja žitarica u 2023. bilježi mali rast.
HUP stoga predlaže donošenje mjera koje će privremeno onemogućiti pravo raspolaganja poljoprivrednim zemljištem prema trenutnim uvjetima. Inzistiraju na pravu prvenstva postojećim posjednicima i održavanju državnih poljoprivrednih površina koje trenutno koriste, s obzirom na to da se na organiziranoj proizvodnji temelji sav, ne samo dosadašnji, nego i budući razvoj hrvatske poljoprivrede.