Paradoks Zapadnog Balkana: slabiji, ali otporniji od Europe

Zemlje Zapadnog Balkana – Albanija, Bosna i Hercegovina, Kosovo, Crna Gora, Sjeverna Makedonija i Srbija – trenutačno ostvaruju bolje gospodarske rezultate od većine država srednje, istočne i jugoistočne Europe. Unatoč globalnim krizama, rastu inflacije i geopolitičkim napetostima, regija pokazuje iznenađujuću otpornost i stabilnost.

Kako u svojoj analizi piše Mario Holzner, direktor Bečkog instituta za međunarodne ekonomske studije (wiiw), Zapadni Balkan se izdvaja zahvaljujući nizu paradoksa koji su, unatoč slabijoj razvijenosti, postali izvor snage.

Prvi paradoks leži u manjoj povezanosti s globalnim lancima vrijednosti. Dok su visoko integrirane ekonomije trpjele zbog poremećaja u opskrbi i trgovinskih ratova, zemlje Zapadnog Balkana ostale su djelomično zaštićene. Drugi paradoks je demografski pad: manjak radne snage podiže plaće, jača domaću potrošnju i potiče ulaganja u automatizaciju i robotizaciju.

Treći paradoks odnosi se na kasno uključivanje u model rasta temeljen na izravnim stranim ulaganjima (FDI). Zbog političke nestabilnosti 1990-ih regija dugo nije bila privlačna investitorima, no sada upravo proces približavanja EU i trend „nearshoringa“ potiču sve veći priljev kapitala.

IT sektor i zelena energija kao novi pokretači

Zapadni Balkan danas privlači dvostruko više stranih ulaganja (u odnosu na BDP) nego zemlje istočne Europe unutar EU-a. Neto FDI u posljednjim tromjesečjima iznosio je oko pet do šest posto BDP-a. No, iako su ulaganja u porastu, Holzner upozorava da je ukupni investicijski zamah u regiji počeo slabjeti nakon ruske invazije na Ukrajinu, jer investitori postaju sve oprezniji.

Najveći dio novih ulaganja usmjeren je u informacijske tehnologije i obnovljive izvore energije. U 2024. godini IT i softverske usluge činile su 21 posto svih novih greenfield projekata, dok su ulaganja u obnovljive izvore energije predstavljala 14 posto projekata, ali gotovo polovicu ukupno uloženog kapitala. Takva kombinacija pozicionira regiju kao važnog igrača u digitalnoj i energetskoj tranziciji Europe.

Unatoč pozitivnim pokazateljima, broj novih projekata u 2024. pao je za 26 posto, a ukupna vrijednost ulaganja za 58 posto. Holzner taj pad povezuje s rastućom globalnom nesigurnošću, koju analitičari nazivaju 'Hladni rat 2.0'. Tradicionalni investitori poput Njemačke i Austrije smanjili su aktivnosti u regiji, što otvara pitanje održivosti dosadašnjeg zamaha.

Njemačka fiskalna politika ključna za budući rast

Iako globalna neizvjesnost usporava ulaganja, nova prilika za Zapadni Balkan pojavljuje se u obliku europske utrke u naoružanju. Njemačka industrijska proizvodnja oružja već premašuje razine iz 1980-ih, a tvrtke poput Rheinmetalla ulažu u nove pogone diljem Europe. Regija bi, zahvaljujući industrijskoj tradiciji i kvalificiranoj radnoj snazi, mogla privući dio tih ulaganja, uz oprezno balansiranje između sigurnosnih i razvojnih ciljeva.

Holzner zaključuje da će budući rast Zapadnog Balkana uvelike ovisiti o njemačkoj fiskalnoj politici. Ako Berlin nastavi s povećanjem javne potrošnje kroz fondove za infrastrukturu i obranu, to bi moglo potaknuti rast diljem Europe – a ponajviše gospodarstava Zapadnog Balkana, koja već tradicionalno rastu dvostruko brže od zapadnoeuropskih.

Drugim riječima, otpornost regije mogla bi postati njezina najveća razvojna prednost, ali pod uvjetom da iskoristi novi val investicija, ojača veze s EU i zadrži stabilnost u složenom geopolitičkom okruženju.