Sa zelenom tranzicijom gura se i potreba za mijenjanjem ekonomskoga sustava. Doduše, nitko još ne spominje što bi točno smijenilo kapitalizam, no jedan se naziv vrti barem već desetljeće – odrast. Iako su mu posvećene mnoge konferencije i okupljanja, čini se da ideja odrasta baš i nije provediva.
Barem se tako može iščitati iz poruka jednog od glavnih zagovornika odrasta, Belgijca Philippea Lambertsa, europarlamentarca i supredsjednika Zelenih – Europskoga slobodnog saveza, političke skupine Europskog parlamenta. Naime, iako snažno zagovara zeleno i održivost, jasno mu je da i ono mora biti na ekonomskim nogama. Koje se u EU-u prilično ljuljaju.
Europa je i prije krize počela pokazivati znakove usporavanja. Dakle, neovisno o inflaciji i recesiji, počela je gubiti globalnu ekonomsku utrku. Koliko su europarlamentarci toga svjesni?
– Trenutačno je najveći problem ipak inflacija, koja nije počela s ratom u Ukrajini. Zapravo se suočavamo s globalnim ograničenjima koja uzrokuju inflaciju, dostižemo ograničenje resursa. Počinjemo se suočavati s natjecanjem za resurse diljem svijeta, zbog čega se događa djelomična deglobalizacija koja poskupljuje sve resurse. Osim toga, održivost ima cijenu; proizvoditi sve na stari, ‘prljav‘ način svakako je jeftinije.
Međutim, odabrali smo održivost jer drugog izbora nemamo, pa nitko ne bi trebao biti iznenađen time što proizvodi i usluge poskupljuju. Pitanje je kako u inflaciji ne samo održati kupovnu moć nego i kako se boriti protiv sve veće nejednakosti dohodaka. Živimo u ekonomskom sustavu koji koncentrira bogatstvo unutar vrlo ograničenoga kruga ljudi. U Europskom parlamentu svjesni su svega toga, ali između svijesti i spremnosti za provedbu potrebnih promjena velik je jaz.
Pa, koliko nam onda treba da se ‘osviještenost‘ dokaže u praksi, to više što su se ljevica i zeleni probili u sve europske institucije?
– Uopće nije problem u vremenu. Promjene se mogu provesti preraspodjelom u sklopu porezne reforme koja će dovesti u red odnose na tržištu rada, no za to je prije svega potrebna politička volja.
A što je potrebno da shvatimo europsku glupost na kojoj Rusija odlično zarađuje? EU uvozi rekordne količine LNG-a i tvori više od pola ruskoga izvoza tog plina. Dakle, jeftini smo plin zamijenili skupljim, oba od zemlje pod sankcijama!?
– Odvikavanje od ovisnosti o ruskome plinu zahtijeva i vrijeme i istinsku namjeru. Trenutačno se svi vode profitima koji zaobilaze sankcije. To je bit kapitalizma, on će uvijek odabrati lakše rješenje. No vrijeme je da se riješimo svih vrsta energetske ovisnosti. Zbog plina i fosilnih goriva ekonomski smo ranjivi i usto štete klimi.
Znam, reći ćete da smo i prelaskom na obnovljive izvore i dalje ovisni. To je točno, ali ako doista želimo promjene, moramo se fokusirati na sirovine koje postoje i u Europi; litij, recimo. Pa ako želimo proizvoditi vlastite baterije s vlastitim sirovinama, možemo. Potrebna je samo politička odluka.
Dio je problema i u tome što zelenu priču provodimo u najgore moguće vrijeme. Mnoge su tvrtke zbog rasta kamata prestale investirati. No, zanimljivo, kapital svejedno teče, samo ne unutar EU-a ni prema EU-u, nego u SAD, čak i na ‘zeleni teren‘?!
– Stvar je u masovnim poticajima. Amerika ih dijeli vrlo ambiciozno, kao i Kina u kojoj se proizvodi i američki Tesla. Mnogi poslovni ljudi koji sebe nazivaju investitorima zapravo su najobičniji rentijeri koji žele brzu zaradu pa u skladu s time investicije rastu kad ih države temeljito subvencioniraju, a američki predsjednik Joe Biden trenutačno obećava i dijeli upravo subvencije. Stoga ti rentijeri, kako ih nazivam, kapital preusmjeravaju u SAD jer smatraju da je to odličan način za brzu zaradu.
Velika je razlika između istinskih investitora koji ulažu u dobre ideje, u nove materijale, u nove oblike energije i rentijera čiji se biznis svodi na pobiranje potpora. Nemam ništa protiv toga da oni prvi ostvaruju profit. Problem je u ovima drugima, koji se hrane subvencijama i poticajima i koje tržište ne kažnjava. Štoviše, nagrađuje ih, što se ne događa pravim ulagačima. Pitam: zašto bismo subvencionirali rentijerske investitore? Nisam na strani ‘investitora‘, na strani sam poduzetnika.
Kad smo kod tržišta, čini mi se da nam se ono ruga. Toliko smo ‘dobro‘ promislili o strategiji tranzicije da Europa isključuje vjetroelektrane i vraća se ugljenu.
– Slažem se, to su pogrešni izbori. No Zeleni u Njemačkoj već desetljećima zagovaraju postupno skidanje s ugljena. Dobro je sjetiti se da je koalicija kršćanskih demokrata i socijaldemokrata dogovorila postupno ukidanje ugljena do 2038., a to su dogovorili 2018.
Kad su Zeleni ušli u vladu, rok su srezali na 2030. To je i dalje kasno, ali ipak je pomak za gotovo desetljeće. Uostalom, Zeleni nisu većina, imaju oko 15 posto, i moraju sklapati kompromise s drugima koji ne žele tako brzo ukinuti ugljen.
Zanimljivo, stvari se globalno vraćaju korak unatrag. S&P prestaje primjenjivati ESG kriterije pri ocjenjivanju boniteta tvrtki, McDonald‘s uklanja ESG s dijelova svoje mrežne stranice, a Vanguard, kao jedan od dva najveća investicijska fonda, povlači se iz cijele zelene priče. Kako to tumačite?
– Sve to dolazi iz SAD-a, gdje se vodi svojevrsni rat koji vode ekstremni desničari Republikanske stranke, koji ESG smatraju prijetnjom ekonomiji. Naime, njihovo je stajalište da za vlasnike kapitala i ulagače ne bi smjelo biti ograničenja u izvlačenju rente iz društva, posebno ne zbog zaštite okoliša ili zelene tranzicije.
‘Profit prije svega‘ njihova je mantra. Drago mi je da to još ne dolazi do Europe, nadam se da i neće. Uostalom, ta je agenda prošlost, u pitanju je naš opstanak i zdravlje planeta. Profit zbog profita više nije opcija, baš kao ni ofenziva kapitalista Republikanske stranke koji se žele riješiti ESG kriterija.
Vi zapravo govorite o preoblikovanju kapitalizma? Ili o zamjeni nekim drugim sustavom? Odrastom?
– Moramo krenuti dalje od filozofije rasta, ne samo zato što je BDP kao pokazatelj vrlo ograničen. Uostalom, kad povučemo korelaciju između BDP-a po stanovniku i blagostanja, vidljiva je pozitivna korelacija. Dakle, što više prihoda imate, to je veće i blagostanje. No postoji točka u kojoj korelacija staje i, koliko god BDP-a po stanovniku dodali, to neće povećati blagostanje. Ključno je napredovati unutar granica održivosti planeta, stoga moramo ‘izmisliti‘ ekonomiju koja će to omogućiti. No to se ne može postići ni odrastom, jer sve raste, naše stanice također, dakle protuprirodno je ne rasti. Samo taj rast moramo uklopiti u Zemljin rast, a to se neće postići djelovanjem tržišta, nego države. Znam da to mnogima zvuči komunistički, no drugog rješenja nema.
Cijeli razgovor možete pročitati u tiskanom i digitalnom izdanju Lidera.