Mala obiteljska tvrtka Tomaplast iz Preloga bavi se brizganjem plastike. Riječ je o poluproizvodima, odnosno plastičnim kapama koje se ugrađuju u elastične podnice za krevete. U vlasništvu je Stjepana i Agneze Mihac i njihovog sina Tomislava Mihca Kovačica.
Na ulazu u moderno opremljenu zgradu od 600 kvadrata, gdje je sjedište i proizvodnja tvrtke, dočekao nas je osnivač Stjepan koji je s tim poslom krenuo 2008. instaliravši jedan mali stroj u podrumu obiteljske kuće. Danas su otac i sin direktori koji su podijelili odgovornost; Tomislav koji je diplomirao na Ekonomskom fakultetu u Zagrebu (u tvrtku je došao 2013.) zadužen je za prodaju i nabavu te za marketing (kaže da je inače marketingaš), dok Stjepan brine o tehničkom dijelu, razvoju proizvoda, izboru materijala…
Inače, za one koji misle da je kasno pokrenuti vlastiti biznis, neka se ugledaju na Stjepana Mihca – svoj je pokrenuo u 50. godini nakon što je napustio Hespo koji im je prvi susjed u poslovnoj zoni u Prelogu.
- Radio sam nekad u Hespu kao voditelj proizvodnje gdje smo proizvodili podnice. Sve materijale smo uvozili. Pitao sam šefa mogu li se ja uključiti u dobavljače jer sam imao neke ideje za nove proizvode. Odgovorio mi je potvrdno, organizirao sam prezentaciju proizvoda, bio sam jeftiniji i tako je to počelo – priča Stjepan.
Posao se razvijao, pa su 2017. iz Kine nabavili dva alata (jedan je financiran iz EU fonda), da bi prije četiri godine izgradili zgradu i premjestili se iz obiteljske kuće. Tada su iz EU fondova dobili 1,3 milijuna kuna. Nabavili su i dva stroja (za jedan iz EU fonda dobili su 300 tisuća kuna), a 2019. nabavili su još dva manja stroja koja troše manje struje. Sveukupno su u zadnjih pet godina uložili pet milijuna kuna.
U ta su ulaganja morali ići jer su osim Hespa dobili i kupce iz Slovenije i Mađarske. Kroz sve ove godine, pričaju, imali su 20-ak kupaca koji su se isfiltrirali i sada surađuju s tri velika – Hilding Anders (bivši Hespo), Ada iz Mađarske i Moba iz Slovenije. Udio izvoza u prihodu je 80 posto, a osim Hilding Andersa u Hrvatskoj im plastične kape kupuju i neki manji manufakturni proizvođači podnica u sjevernoj Hrvatskoj. Lani su ostvarili prihod od 5,7 milijuna kuna, dok je dobit bila 1,4 milijuna kuna, što je na razini prethodnih godina, odnosno nakon preseljenja u novi objekt. U prvih pet mjeseci ove godine kažu da bilježe blagi rast u odnosu na isti period lani.
- Količinski proizvedemo SBS guma oko tri milijuna komada. Inače, SBS je samo još jedan dodatni materijal za gumene dijelove koje proizvodimo. Kapa pak proizvedemo oko 2,5 milijuna. Išli smo na serijsku proizvodnju jer na drugačiji način nema opstanka – kaže Tomislav.
Sirovinu - polietilen (plastika), SBS guma (gumirani elastični materijal) i polipropilen - nabavljaju od mađarskog Mola i portugalskog Cabopola, a od samoborskog Chromosa boje. Iako je iz Portugala put dalek, do sada nije bilo poteškoća u dobavi materijala.
Izvoze i u Njemačku jednom kupcu, ali on ne proizvodi podnice. Naime, Tomaplast se bavi i izradom novih alata za proizvode od plastike i gume, a u Varaždinskim Toplicama je alatničar koji radi za tvrtku. Na taj način proizvodnja u Tomaplastu je fleksibilna. Primjerice, vlasnici, u slučaju poremećaja na tržištu, mogu preorijentirati proizvodnju za neke druge niše i to je prednost koju ta tvrtka ima. No poremećaji se mogu desiti na drugi način – u slučaju da nema dovoljno radnika. Sada ih je sedmoro zaposlenih, plaće su im između šest i osam tisuća kuna neto, a kako kaže Tomislav, proces proizvodnje ne zahtjeva veliku radnu snagu jer je sve automatizirano.
- Mogli bismo automatizirati proizvodnju i više, ali mislimo da to nema smisla, ne samo s troškovnog aspekta, nego nastojimo imati i jednu ljudsku crtu – kaže Tomislav.
Upravo zbog takvog stava smatra da ne treba niti robotizirati sustav koji će zamijeniti radnike jer čovjek ipak mora biti kraj stroja, tako da ne bi ništa dobili, osim ako bi proširili proizvodnju. No Tomislav na to gleda drugačije.
- Radije bih mijenjao djelatnost nego išao u robotizaciju, kad bih se samo ja pitao. Jer ja iz hobija radim drvene kuće pošto volim prirodu i šetati šumom. Možda bih se bavio nekretninama. Kod Siska nakon potresa napravili smo dvije kuće, jedna je 85 kvadrata, a druga je 20 kvadrata – kaže Tomislav.
Njegov otac dodaje da bi mogli promijeniti proizvodnju da ne rade više kape za podnice, nego primjerice dijelove za automobile. Međutim, auto industrija je na višem nivou.
- Planovi su da uložimo u alat za nove proizvode. Možda u Njemačkoj dobijemo posao za drukčije proizvode. Možemo u građevinarstvu raditi neke dijelove, za fasade. Znači, u slučaju krize možemo se preorijentirati za mjesec dana, a činjenica da je naša tvrtka mala u tom je slučaju prednost jer je fleksibilnija – kaže Stjepan.
Brine ih kako će podnijeti poskupljenje struje, a i u postkoronskom periodu poskupila je jako sirovina, koja je vezana za naftu. No nekako će izdržati, vele.
Inače, Tomislav je vrlo zanimljiv lik. Osim što iz hobija gradi drvene kuće, poluprofesionalni je glazbenik. Živi u Koprivnici, ima autorski etnobend Ogenj, piše tekstove na kajkavskom i svira tamburicu. Prije tri godine Ogenj je osvojio dva Porina za svoj prvi etno album – u kategorijama za najbolji album i za novog izvođača.
- Trenutno radimo na trećem albumu. S druge strane, kao sportaš, atletičar organiziram utrke (Run, man, run). Jedino imam problema s vremenom – kaže uz smijeh Tomislav.
Stjepan dodaje da su za etnofestival u Čehovcu obnovili staru kovačnicu njegovog oca koji je bio kovač, tako da je na neki način biznis u tradiciji obitelji Mihac.