Piše i snimio: Goran Gazdek
Nismo uspjeli doznati zašto je sve ove godine vrlo uspješna tvrtka Agrobeketinci, prema podacima Fine jedna od desete najboljih u Osječko-baranjskoj županiji (bez Osijeka), ostala izvan medijskog fokusa. Pripremajući se za ovaj posjet u novinskim arhivama dostupnim na internetu nismo pronašli ni jedan jedini članak, neki zanimljivi podatak ili fotografiju njenog vlasnika i direktora Zlatka Jelošeka. Na izravno pitanje kako to da su ga mikrofoni i kamere zaobilazili unatoč odličnim poslovnim rezultatima i zanimljivom poduzetničkom pričom kazao nam je tek da se nije imao potrebe reklamirati, da se ne voli nametati i da sve svoje znanje, iskustvo i energiju troši isključivo za unaprjeđenje poljoprivredne proizvodnje kako bi on i 150 kooperanata ili poslovnih partera kako ih naziva, ostvarili što bolji prinos po jedinici površine.
- Ipak, znala me je ponekad za neku izjavu zvati Zdenka Rupčić iz Glasa Slavonije – kazao nam je skromno.
I našoj ekipi nije na prvu rekao da. Bilo je potrebno zrnce upornosti i obećanja da mu nećemo uzeti puno vremena jer forma je takva da se naprosto moramo naći uživo, a ne preko telefona i mail poruka te da jedna takva firma zaslužuje par reportažnih redaka u pregledu poslovne scene Osječko-baranjske županije.
Tvrtka 'Agrobeketinci' iz Beketinaca bavi se posredovanjem u ugovaranju proizvodnje ratarskih kultura s naglaskom na prodaju repromaterijala, kreditiranje proizvođača i otkup poljoprivrednih proizvoda te prometom repromaterijala, zaštitnih sredstava i sjemena u veleprodaji. Osnovana je 2012. nakon što je poljoprivredno-trgovačka zdruga 2011., kada je izglasan zakon da zadruge moraju imati sedam zadrugara s istim ulogom, morala u likvidaciju.
- Prethodno su iz vlasništva izašla dva zadrugara koje su zamijenili moji roditelji. Zadruga nije mogla prijeći u nikakvi drugi pravni subjekt pa je morala u likvidaciju iako smo u tom trenutku imali 130 milijuna kuna prihoda i nikome ništa nismo bili dužni – sjeća se naš sugovornik početaka.
Na ukupno 15 tisuća hektara kooperanti proizvode stočni i pivarski ječam, pšenicu, suncokret, soju, kukuruz i uljanu repicu. Riječ je o tradicionalnim obiteljskim gospodarstvima, poljoprivrednicima koji obrađuju od 100 do 400 hektara. Među njima ima i onih s kojima 'Agrobeketinci' surađuju od osnutka.
- Svi moraju biti tržno orijentirani na način da svako mora zaraditi svoju plaču određenim fondom radnih sati, a on se određuje veličinom posjeda. Glavni kriterij je vlastita zemlja kao kapital koji jamči ozbiljan posao i stabilnost. Ozbiljan proizvođač nikada neće dozvoliti da propadne i da mu netko uzme zemlju. Da bi iskreditirali jedan hektar vlastite proizvodnje trebaju uložiti najmanje pet tisuća kuna, a sada, kada je gnojivo poskupjelo, i znatno više. Nadalje, njihove površine moraju biti osigurane od tuče, a poželjno je i da imaju nasljednike – upoznaje nas Jelošek s filozofijom odabira onih ratara s kojima je poželjno raditi.
Kako bi proizvodnja bila što uspješnija osnovao je viber grupu putem koje u sezoni gotovo svakodnevno svi kooperanti međusobno komuniciraju i razmjenjuju iskustva. To im pomaže da odmah reagiraju ako na usjevima primijete nekakvu bolest i dogovore kada će koju kulturu tretirati. Kao diplomirani inženjer poljoprivrede Jelošek je i njihov savjetnik, a suvremeni oblici komunikacije omogućuju da to čini uz pomoć on line grupa pa ih više ne mora tako često obilaziti. Osim toga, poljoprivrednici su sve obrazovaniji, mlađi već imaju završene poljoprivredne škole ili fakultete, u mnogim gospodarstvima i druga generacija naraštaja studira agronomiju što također, ističe naš sugovornik, olakšava komunikaciju i jamči dobre rezultate.
Prošla sezona je za 'Agrobeketince' bila vrlo uspješna. Prinosi pšenice, na primjer, bili su najbolji u posljednjih 20 godina, a kretali su se od 8 do 10 tona po hektaru. Na poslovne rezultate nije utjecao ni val enormnog poskupljenja repromaterijala jer su svi kooperanti gnojivo kupili prošle jeseni kada su cijene bile 2 do 2,5 puta niže.
- Budući je prošla godina bila jako prinosna po starim su cijenama kupili puno zaštitnih sredstava da bi smanjili dobit – objašnjava Zlatko.
Taj poduzetnik iznenadio nas je tezom da ne izvozi 'ni zrno žita', ali brzo objašnjava razloge svoje 'neizvozne orijentacije', i zašto se trudi da svoj kompletan okup od primarnih proizvođača dalje prodati hrvatskim prerađivačima.
- Za mene su to najbolji kupci! Kad proizvod prodamo nekoj hrvatskoj prerađivačkoj industriji znamo da će na našoj sirovini netko biti zaposlen, da će to što mi proizvedemo, prerađivati ljudi koji žive u Hrvatskoj. Jako mi je žao kad neku robu moram izvesti. Najviše prodajem tvrtki 'Žito' jer prate tržišno kretanje cijena i plaćaju u dogovorenim rokovima. Na taj način ostvarujemo sigurno i stabilno poslovanje. Sva uljana repica i suncokret završe u tvornici ulja Čepin koja je deset kilometara od nas. I nije prirodno da sirovinu za ulje izvozim bilo gdje – uvjeren je Jelošek.
I na kraju neizbježno pitanje koje postavljamo svim obiteljskim tvrtkama: razmišlja li o generacijskoj tranziciji?
- Razmišljam, kako da ne, ali još je rano, još uvijek ništa ne znam. Sin ide u prvi razred srednje, zanima ga povijest, a kćerka je još u osnovnoj – kaže Jelošek.