Čak i kada bi sukob u Ukrajini sada završio posljedice dvogodišnjeg življenja izvanrednih okolnosti ne bi se čudesno iscijelile. Potražnja neće pasti, cijene se neće ispuhati, dobavni se lanci neće sastaviti, sirovina neće biti na pladnju. No, lomljenje kralježnice globalnoj ekonomiji izvuklo je u Hrvatskoj omiljenu temu – propitivanje kapaciteta za samodostatnost. Koliko se god činilo besmislenim povezati samodostatnost i veličinu hrvatske kifle, tema nije besmislena već i stoga što je življenje u izvanrednome stanju prokazalo tešku ranjivost najmanje tri sektora – poljoprivrednog, energetskog i metalskog.
Tako se nekako pišu i slabe točke EU, pa ne čudi da je i ondje to dosta popularni sport. No, koliko se god EU čelnici činili nesposobnima (osim kada sms-ovima brzopotezno treba cimnuti Pfizer) o toj se raboti ipak počelo razgovarati godinama ranije, ne tek sada kada je sve puklo.
Naime, poslovni konzultant Nikola Nikšić još je 2013., u vrijeme kada je EU izlazila na kraj s posljedicama financijske krize, sudjelovao na prvoj konferenciji ICMCI (International Council of Mangement Consulting Institutes). Tema: procjena mogućnosti i potencijala povezivanja gospodarstva Zapada i Istoka. Kaže kako nije bilo teško uočiti resursne potencijale koji se u skladu s takvom transformacijom globalne ekonomije mogu relativno jednostavno iskoristiti do te mjere da postanu značajne komparativne prednosti, ujedno i temelj sigurnosti male ekonomije kao što je Hrvatska. Dakle, samodostatnost kroz komparativne prednosti. Iako nas većina analitičara uvjerava da ta teza postoji samo još u Samuelsonovom udžbeničkom štivu. Nikšić se s time ne slaže, štoviše, vjeruje kako samodostatnost, barem u poljoprivredi i prehrambenoj industriji, nije fatamorgana.
Zvjezdana Blažić, konzultantica za poljoprivredu, misli da ne možemo biti samodostatni u svim proizvodima poljoprivrede, ali možemo u proizvodnji proizvoda i ratarstva i stočarstva, voća i povrća te maslina i vinove loze. Najznačajnija ratarska kultura kukuruz ostvaruje stopu veću od 150 posto, a pšenica u pojedinim godinama i 160 posto. Kod uljarica su rezultati još bolji, pa se samodostatnost penje iznad 300 posto, a kod soje u pojedinim godinama gotovo 600 posto. No, već u prvom stupnju prerade vidljivo je da su nam lanci vrijednosti u proizvodnji od uljarica do proizvodnje ulja nepovezani i da ne ostvarujemo potrebnu dodanu vrijednost. Tako bilježimo 2019. godine samodostatnost u proizvodnji suncokreta 284 posto, a u proizvodnji suncokretova ulja 32 posto.
Gdje bismo još mogli biti samodostatni otkrijte u novome tiskanom i digitalnom broju Lidera.