U prvome svjetskom robotiziranom restoranu koji je upravo otvoren u Zagrebu kuha pet robota. U digitaliziranoj kuhinji od sirovih namirnica kuhaju sve što se može pripremiti u jednom loncu, primjerice, rižoto, tjesteninu, varivo, juhu…, kapacitet im je dvanaest porcija na sat, a opslužuje ih jedan čovjek. Restoran je u suvlasništvu Hrvoja Bujasa, predsjednika Glasa poduzetnika, vlasnika i suvlasnika nekoliko tvrtki, te Dražena Drnasa i Đulijana Nole, izumitelja i vlasnika Gammachefa - robota kuhara. Klasičnu restoransku kuhinju zamijenio je digitalizirani pult na kojemu stoje roboti, 'dušu limu' dao je chef Vedran Varvodić, a svako jelo unikatno je i ima njegov potpis. Iako roboti naveliko mijenjaju poslovne modele i izbacuju ljude s donedavno nezamislivih pozicija, Bujas nije opterećen računicom je li jeftinije angažirati robote ili ljude, a ovaj poslovni model namjerava širiti kroz franšizu world wide i već do kraja ove godine planira prve pregovore u vezi toga.
No na pitanje je li jeftinije kupiti robota ili zaposliti ljude, te kolika je cijena otvaranja novoga radnoga mjesta, ne postoji jednoznačan odgovor. S jedne strane industrija 4.0 zahtijeva prilagodbu poslovnih procesa novim tehnologijama, a s druge roboti zasad mogu obavljati samo ponavljajuće poslove koje i dalje kontrolira čovjek. Najvažnija činjenica je da cijenu otvaranja novoga radnoga mjesta, pa i nabavku robota, određuje visina investicije, ali je na jedan način računaju poduzetnici koji nemaju jedinstven odgovor na ovo pitanje, a na drugi Vlada.
Ivan Franičević, predsjednik Uprave Rasca, tvrdi da na ovo pitanje nema jednostavana odgovora. - Postoje dvije perspektive koje možemo promatrati; ako gledamo iz perspektive investicije, onda trošak novog radnog mjesta može drastično varirati ovisno o tome o kakvoj se investiciji radi. Primjerice, ako nabavljamo novi stroj za lasersko rezanje metala koji košta, primjerice, pet milijuna kuna i koji zahtijeva jednog operatera po smjeni i uz iskorištenost stroja u tri smjene, onda bismo mogli reći da je trošak otvaranja tog radnog mjesta oko milijun i pol kuna.
S druge strane, jedno radno mjesto u finalnoj montaži strojeva košta značajno manji iznos. Stoga ovaj tip planiranja, odnosno vezivanje direktno investicije na otvaranje pojedinog radnog mjesta na razini jedne kompanije nema osobitog smisla. Ako gledamo iz perspektive općenitog radnog mjesta, onda je trošak otvaranja radnog mjesta moguće izračunati kao trošak zapošljavanja, obrazovanja, opremanja zaposlenika nekom osnovnom opremom, poput osobne zaštitne opreme... U ukupnim operativnim troškovima ovo su relativno mali troškovi, a pogotovo kod nas budući da imamo relativno malu fluktuaciju zaposlenika.
Robot vari tri puta brže od zavarivača
Ove troškove određujemo i planiramo paušalno po radnom mjestu, no većina njih je zapravo prikrivena u troškovima ljudskih resursa, zaštite na radu, te plaća zaposlenika koji će biti mentori u procesu onboardinga novog zaposlenika – pojašnjava Franičević. Kompanija Rasco ima nekoliko robota u proizvodnom procesu, poput robota za zavarivanje ili robota u strojnoj obradi. Cijene ovih robota su od 400 tisuća do milijun i pol kuna. Jedan robot za zavarivanje tri je puta brži od jednog zavarivača, ali treba mu jedan operater po smjeni. Iako na prvi pogled izgleda da taj robot 'štedi' dva zaposlenika po smjeni, s druge strane, on mora biti programiran, a pri izmjeni komada prvi komad mora biti ponovo mjeren i za njega su potrebne posebne naprave, gotovo pa za svaki komad, što je dodatna investicija mimo samog robota.
Prema riječima predsjednika Uprave Press Glassa Igora Vlahovića, ta je kompanije u proteklih sedam godina na lokaciji u Jalžabetu uložila 206 milijuna kuna i trenutačno je u tvornici 460 zaposlenih, nisu se bavili egzaktnim izračunom vezanim za trošak otvaranja jednog radnog mjesta, ali se u skladu s visinom investicije može odrediti o kojem se iznosu radi i on spominje čak tri različite cijene.
- Kako trenutačno radimo s gotovo maksimalnim kapacitetima u sve tri smjene moglo bi se reći da je taj iznos osigurao posao za taj broj zaposlenih, odnosno da je trošak otvaranja jednog radnog mjesta u Press Glassu koštao 450 tisuća kuna – kaže Vlahović. Tvrdi da će u narednom periodu proizvodni entiteti zbog visokog troška i nedostupnosti radne snage ulagati puno više po jednom radnom mjestu jer će visoki stupanj automatizacije ulazno ulaganje značajno poskupjeti, a bit će potrebno manje radnika u procesu.
Krešimir Meštrić, član Uprave Mobilisisa, tvrdi da je jedno od mjerila kvalitete investicije koliko je radnih mjesta njome ostvareno. Što nije nužno najkvalitetniji pokazatelj investicije. Osim toga, taj iznos je vrlo 'rastezljivi', a ovisan je o djelatnosti, složenosti poslovnog procesa koji se odvija investicijom i slično.
- Ako se više investira u strojeve i robote znači da smanjujemo broj novootvorenih radnih mjesta, a ulaganja u imovinu su veća pa ispada da je jedno radno mjesto daleko skuplje – kaže Meštrić koji zaključuje da je cijenu radnog mjesta potrebno promatrati ne samo u trenutku osnivanja nego cijelog životnog vijeka što može značajno izmijeniti sliku stvarnih troškova.
Cijeli tekst o izazovima automatizacije i digitalizacije proizvodnje možete pročitati u novom izdanju tiskanog i digitalnog Lidera.