Tabu-tema: Menadžeri o poslodavcima, poslodavci o menadžerima

Nerado se govori o odnosu između vlasnika tvrtki i menadžera. U to smo se uvjerili pripremajući ovu temu – nailazili smo uglavnom na šutnju onih s kojima smo kontaktirali. Doduše, sigurno ima i onih kojima se nije dalo o tome govoriti možda iz drugih razloga (primjerice, imaju previše posla pa ne stignu), ali to je zaista svojevrsna tabu-tema.

Kod onih pak koji su nam odgovorili vjerujemo da su odnosi zdravi, kao što su naveli. Tako, primjerice, Petar Thür, predsjednik Uprave Zagrebačkih pekarni Klara, suradnju s vlasnikom tvrtke Josipom Plodincem opisuje kao jednu od najugodnijih u karijeri. Uzajamno se poštuju, konstruktivno razmjenjuju mišljenja i Plodinec poštuje Thürovu poziciju. Kombinacija je to zdrave koordinacije i slobode upravljanja, a Thür temelji tu tvrdnju na osmogodišnjem iskustvu na čelnome položaju u tvrtki.

– Najzdravija je suradnja ona u kojoj su svi sudionici na upravljačkim, nadzornim i sličnim funkcijama svjesni da je početak uspješnog koegzistiranja i vođenja kompanije, a onda i postizanja budućih pozitivnih rezultata, jasno zajedničko definiranje ciljeva i strategija poslovanja na početku, poštovanje različitih stilova i pristupa definiranih ciljevima te obostrana posvećenost timu s kojim se surađuje, kao i završna umjerena fleksibilnost s obzirom na visokopromjenjivu globalnu poslovnu klimu. Sa zadovoljstvom mogu utvrditi da to nastojimo primjenjivati u svakodnevnom poslovanju svoje grupacije – kaže Thür.

Napetosti je bolje izbjeći

Plodinec nam nije odgovorio, no, ruku na srce, rijetko kad i odgovori na naša pitanja. Thür je pokazao kakav treba biti odnos između vlasnika i menadžera, ali u praksi to je mnogo kompliciranija priča. Mnogo su nam u njezinoj pripremi pomogli članovi Izvršnog odbora Hrvatskog udruženja menadžera i poduzetnika –​ CROMA-e, primjerice Ana Soldo, regionalna direktorica Quehenberger Logisticsa za Hrvatsku, Srbiju i Makedoniju, koja potvrđuje da se o odnosu između vlasnika i menadžera kompanija zaista rijetko govori. Razlog je, prije svega, u osjetljivosti moći.

– Vlasnici kompanija obično ne vole da se njihov utjecaj ili autoritet dovodi u pitanje, a menadžeri se često boje otvoreno kritizirati one koji ih zapošljavaju kako ne bi ugrozili svoj položaj ili karijeru. Osim toga, otvoreno raspravljanje o odnosima između vlasnika i menadžera može izazvati strah od sukoba jer takve diskusije lako mogu izazvati napetosti i nesuglasice koje bi mogle ugroziti stabilnost kompanije – kaže Soldo.

Menadžeri su možda i u nezgodnijoj poziciji jer progovore li javno o odnosu s vlasnikom tvrtke kojom upravljaju, pitanje je koji će ih vlasnik ubuduće angažirati kad budu smijenjeni ili daju otkaz. Soldin kolega u Udruzi Petar Šimić, suvlasnik i direktor Primacošpeda, veli da se u praksi znaju miješati ego, kontrola, povjerenje, novac i odgovornost – sve zajedno.

– Mnogi vlasnici ne žele priznati da se teško odmiču od operativnih odluka, a menadžeri pak rijetko javno govore ako se osjećaju sputano. Zato se o tome više šapuće po kuloarima nego što se otvoreno govori – ističe Šimić.

Riječ je o dinamici moći, odgovornosti i kontrole, kaže vlasnica i direktorica Komunikacijskog laboratorija Manuela Šola (također članica Izvršnog odbora CROMA-e), dodajući da je u praksi ta veza nerijetko obilježena visokim emocionalnim nabojem, pogotovo u slučajevima u kojima su vlasnici utemeljitelji i srce kompanije, a menadžeri imaju profesionalna znanja i drukčije poglede.

– Kad nastanu napetosti, obje strane to nerado dijele jer se otvara prostor za procjene o nestabilnosti, nedostatku povjerenja ili nesnalaženju u vođenju, što nije poželjna poruka ni prema tržištu, ni prema zaposlenicima, ni prema partnerima. U radu naše agencije s mnogim domaćim i regionalnim kompanijama često svjedočimo tomu da vlasnici i menadžeri žive u svojevrsnome sivom prostoru u kojemu nije dokraja jasno tko zapravo vodi kompaniju i o tome se izbjegava javno govoriti kako se u javnosti to ne bi ​doživjelo kao nesklad. No dok god se o toj dinamici ne razgovara otvoreno, propušta se prilika za usklađivanje uloga i veću učinkovitost – objašnjava Šola.

'Ovdje se zna tko je gazda!'

Headhunterica Sanja Brkić nadovezuje se primjedbom da vlasnici često imaju emotivan pristup, a on nije uvijek objektivan; tvrtku tretiraju kao vlastito dijete. Menadžer najčešće nema tu emociju, nego svemu pristupa objektivno i menadžerski, što mu je, uostalom, zadatak. Igor Benaković, do lani čelni čovjek Bauwerk Groupa Hrvatska, inače vlasnik i direktor Poslovne riznice, konzultantske tvrtke koja se bavi poslovnim promjenama, svjedočio je raznim primjerima tih odnosa. Nedavno su, kaže, pomagali velikoj grupaciji čija je dugogodišnja uprava imala problema s vlasnikom jer je on često zaobilazio njezine odluke ili bi povremeno reagirao burno jer navodno 'nije bio konzultiran'. Na sastancima bi komentirao: 'Ovdje se zna tko je gazda!'

– Stoga je menadžment prestao predlagati promjene i izgubio motivaciju. Tim je šutio, a tema odnosa između vlasnika i menadžera ostala je neizgovorena jer je to minsko polje. Nitko nije želio riskirati svoj položaj propitujući nevidljive granice moći. Svi su znali tko ima zadnju riječ, čak i kad su se pretvarali da odlučuju samostalno – kaže Benaković, inače još jedan član Izvršnog odbora CROMA-e.

Ne ovisi to samo o vlasniku, svugdje nas ima i dobrih i loših, pa tako i menadžera. Brkić podsjeća na to da vlasnik često želi zadržati kontrolu nad ključnim, strateškim odlukama, a menadžeri se bore za autonomiju u operativi. To može izazvati sukobe i usporavanje donošenja i provedbe odluka. Kao primjer navodi nagrađivanje menadžera prema postotku smanjenja troškova, tj. većoj profitabilnosti. Da bi postigli taj cilj, menadžeri često donose odluke koje nisu u tvrtkinu dugoročnom interesu, ali zadovoljavaju njihov kratkoročni cilj.

Više pročitajte u novom broju digitalnog i tiskanog izdanja Lidera.

';

Članak je dostupan u tiskanom 
i digitalnom izdanju Lidera

PRETPLATI SE

VEĆ SAM PRETPLATNIK