Apsurd dominacije energetskih tvrtki u državama koje su uvoznici energije ne vrijedi samo za Hrvatsku. Energetičari – naftaši, plinari, ali i ‘električari‘ – vladaju i cijelom tranzicijskom Europom, a prošle su godine dodatno učvrstili svoje prvenstvo u biznisu.
Prema publikaciji ‘CEE TOP 500‘, Škodine operacije u Slovačkoj jedini su ‘uljez‘ među deset najvećih kompanija realnog sektora (bez banaka i osiguranja) iz 12 država srednje i istočne Europe. Coface već petnaestu godinu priprema rang-listu najvažnijih kompanija u 12 država (Bugarskoj, Češkoj, Estoniji, Hrvatskoj, Latviji, Litvi, Mađarskoj, Poljskoj, Rumunjskoj, Slovačkoj, Sloveniji i Srbiji). Taj prostor osim zemljopisa i pomalo zaboravljene Inicijative triju mora povezuje i zajednička tranzicijska prošlost (pa i sadašnjost), ali ključna je svakako poslovna povezanost. Hrvatska je prošle godine u tih 11 država plasirala 36 posto svoga robnog izvoza (8,5 milijardi eura, uz porast od čak 48 posto). Usporedbe radi, tri najvažnija vanjskotrgovinska partnera (izvan toga kruga) – Njemačka, Italija i Austrija – zajedno apsorbiraju 6,8 milijardi uvoza iz Hrvatske.
Relativnost usporedbi
U tom je kontekstu dobro što su rast BDP-a zabilježile sve države CEE-a (osim Estonije, čiji je pao 0,5 posto). Hrvatski BDP rastao je najviše (6,2 posto), ali u publikaciji se objašnjava da je to bilo moguće prije svega zbog procvata turizma nakon pandemije. No Hrvatska je u 2020. zabilježila i najveći pad u tom društvu. Zato smo zahvatili malo dublje u prošlost, čak i dalje od aktualnog premijera, koji sve makroekonomske podatke uspoređuje s početkom svog mandata. Mi ćemo pak podatke usporediti s onima iz iste publikacije od prije desetak godina. Te 2012. godine Hrvatska se još nije počela ozbiljnije oporavljati od produljene recesije i još je bila u čekaonici za prijam u Europsku uniju. Pa, što se dogodilo u međuvremenu? BDP po stanovniku porastao je za više od 7000 eura, odnosno za 70 posto, s 10.203 na 17.370 eura. Otprilike toliko porasli su i prihodi hrvatskih kompanija u 500 najvećih CEE. Sličnih podataka u stilu Vladina PR-a moglo bi se još nanizati. Međutim, problem je u tome što Hrvatska nije sama na kugli zemaljskoj, pa ni u regiji. A i naši susjedi, ujedno ekonomski partneri, ali i konkurenti, uglavnom su rasli brže. Pa je tako BDP po stanovniku u apsolutnim iznosima narastao manje samo u Srbiji i Bugarskoj, a manje od hrvatskih 70 posto rastao je samo slovenski BDP po stanovniku. I prihodi 500 najvećih narasli su za 87 posto.
Najveći u Hrvatskoj stagniraju
Velike su promjene i u odnosu na kompanije koje su se plasirale na rang-listu nekad i sad. Novi su igrači PPD (47.), MET Croatia Energy Trade (151.), MVM CEEnergy Croatia (183.), Petrol (263.), Lidl (301.), Spar (462.) i HEP Elektra (498.). Iz top 500 ispali su Prirodni plin (koji je pripojen Ini), OMV (koji je prodao biznis Ivanu Čermaku, a ovaj ga je kao Crodux derivate dva prodao Petrolu, u sklopu kojeg danas posluje) te četiri žive tvrtke: HEP ODS, Tisak (plus), Pliva, Brodosplit i Petrokemija.
Promjene u životu i biznisu normalna su pojava, ali imamo i šest starosjedilaca u top 500. Međutim, Ina je s 26. pala na 45. mjesto, Konzum (plus) sa 74. na 194., HEP sa 79. na 120., HT sa 183. na 428. i Plodine s 455. na 500., a jedino je HEP proizvodnja poboljšala plasman – sa 382. na 206. poziciju. Dakle, velik dio hrvatskih poslovnih perjanica ne uspijeva držati korak s konkurentima u regiji. Uostalom, prije deset godina u probrano društvo plasiralo se 14 hrvatskih kompanija, a na aktualnoj je rang-listi jedna manje. Osim toga, Coface je 2012. na nju uvrstio i 47 kompanija iz Ukrajine, pa bi među 500 prema današnjim kriterijima ušlo još nekoliko tvrtki. Da su tada na nju ušli A1 Hrvatska, Vindija, Petrol, Lidl, Mercator-H i Kaufland, današnji rezultat bio bi još porazniji.
Snaga i slabost trgovine
Zanimljiv je sektorski raspored snaga u između Jadrana, Crnoga mora i Baltika. Kompanije iz naftnog sektora s proizvodnjom plastike te kemijskom i farmaceutskom industrijom sudjeluju s 24 posto u ukupnim prihodima top 500, a kad se tomu doda 21 posto prihoda ‘komunalnih i javnih usluga‘ (gdje su i najmoćnije elektroenergetske kompanije), energetski sektor generira gotovo 45 posto prihoda. Slijede samo još dva sektora s dvoznamenkastim udjelom: autoindustrija i prijevoz (13 posto) te trgovina (11 posto). Samo još elektronika s IT-om ima udjel od devet posto, a ostalih 20-ak posto raspodijeljeno je u nizu manjih sektora.
Najsličniji uzorak za brzu usporedbu Liderova je publikacija ‘1000 najvećih‘. I u Hrvatskoj je energetika (zbrojeni nafta i električna energija) vodeća, ali s manjim udjelom u realnom sektoru(ukupno 35 posto). No u Hrvatskoj je od pojedinačnih sektora u 1000 najvećih dominantna trgovina, koja ostvaruje čak 27 posto prihoda 1000 najvećih. Ta se snaga svakako ne može zanemariti. To bi mogla biti prilika jer bi se mogla iskoristiti kao razvojna poluga za cjelokupnu domaću proizvodnju. Međutim, veliki trgovački lanci u Hrvatskoj mahom su u stranom vlasništvu i radije se vezuju uz proizvodnju u svojim domicilnim državama (ili manje u tranzicijskima koje su prije Hrvatske ušle u EU). Zato je takav raspored snaga jedna od najvećih slabosti domaćeg poduzetništva, pogotovo onoga proizvodno orijentiranoga.