Trgovci plinom na dražbi utvrđuju svoje položaje do 2040. godine

Od prvoga do stotoga broda nisu prošle ni pune četiri godine. Tristar Ruby, brod za prijevoz ukapljenoga prirodnog plina (UPP), odnosno LNG-a, pristao je uz plutajući terminal u Omišlju 1. siječnja 2021., a tri godine i osam mjeseci poslije, početkom rujna 2024. omišaljski terminal dočekao je stoti brod s UPP-om – BW Pavilion Arantheru. Nakon više desetljeća rasprave o potrebi gradnje LNG terminala, a onda i odluke da se uloži u plutajući terminal umjesto u kopneni, prve četiri godine rada terminala na Krku pokazale su da je bilo potpuno opravdano sagraditi ga. Hrvatska danas žanje što je prije dobro posijala, a k tome opet sije. Proširenje terminala s trenutačnoga tehničkoga kapaciteta od 2,9 milijardi prostornih metara plina na godinu na maksimalnih 6,1 milijardu očekuje se da će biti dovršeno ove godine, a u skladu s tim planom LNG Hrvatska ovoga je tjedna na dražbi ponudio nove kapacitete do 2040. godine. Prvi kapaciteti LNG-a Hrvatska zakupljeni su 2018. u sklopu open seasona koji je rezultirao zakupom dvaju zakupaca na deset do dvadeset godina. Nakon što je terminal sagrađen, propisano je da se zainteresirani za rezervaciju kapaciteta javljaju izravno LNG-u Hrvatska. Njegov direktor Ivan Fugaš objasnio nam je zašto je taj koncept zakupa napušten u korist dražbe.

– Načelo first come, first served (tko prvi, njegova djevojka, nap. a.) bio je dobar za početak rada terminala zato što tada još nije bilo interesa ni blizu onakvoga kakav vlada sada. Tada se baš i nije moglo dogoditi da ćete u jednome danu u isto vrijeme dobiti ponudu za identične kapacitete za identične godine. Zato je taj first come, first served u početku bio sasvim korektan što se tiče našega terminala. Sada, s obzirom na to da znamo da imamo šest korisnika na terminalu i da su svi zainteresirani za dodatne kapacitete, a prema upitima također znamo da ima još zainteresiranih za dodatne kapacitete, smatrali smo da to nije dobro načelo zato što bi to značilo da jedan korisnik može zakupiti sve raspoložive kapacitete samo ako je dovoljno brz. Jednostavno, to nije ni dovoljno transparentno ni fer prema ostalima – rekao je Fugaš.

Pravila igre

Dražba kapaciteta za zakup omogućuje ravnopravnost svih zainteresiranih igrača. LNG Hrvatska provest će je na ​ PRISMA-i, digitalnoj platformi kojom se već koriste mnogi europski terminali te vrste. Prema pravilima dražbe, na njoj mogu sudjelovati svi postojeći korisnici s vrijedećim ugovorima te novi korisnici koji potpišu registracijski ugovor s LNG-om Hrvatska i osiguraju jamstvo od milijun eura. Tako se terminal štiti od onih koji bi dražbu mogli zloupotrijebiti, a svaki ozbiljan trgovac plinom može lako prikupiti tu dokumentaciju i pribaviti tražena jamstva.

– Ozbiljnost ponuđača dokazuje se, između ostalog, financijskim jamstvom, što može biti problem manjim sudionicima, ali za LNG operatora važno je dobiti stabilne i pouzdane zakupce. Visokim jamstvima za pristup dražbama obeshrabruju se špekulanti koji bi možda imali motive za dizanje cijena, a bez stvarne namjere pristupa ugovoru – objasnila nam je konzultantica i osnivačica tvrtke Sahem Sabina Škrtić.

Dražba se provodi uz primjenu algoritma uzlaznog sata (engl. ascending clock algorithm –​ ACA), višekružnoga modela u kojem se nude blokovi kapaciteta uplinjavanja. Početnu cijenu odredila je HERA. Primjenom tog načela osigurava se da cijena raste iz runde u rundu dok god je više potražnje u odnosu na ponudu te da ne preostane neprodanih blokova. Jedan blok ima kapacitet od 950 GWh, što odgovara prosječnom teretu jednoga broda. Počinje se s cijenom od 1,05 eura po megavatsatu u godinama od 2025. do 2033. odnosno 1,06 eura po megavatsatu za godine od 2034. do 2040. Ako dražba ne završi istoga dana, nastavlja se idućega radnog dana. Nakon završetka dražbe i potpisa ugovora LNG Hrvatska objavljuje rezultate na svojim mrežnim stranicama, čime se dodatno osigurava transparentnost procesa.

– Kad netko rezervira tri bloka, to znači da će dovesti tri broda. Tarifa od 1,05 po megavatsatu naša je trenutačna tarifa koju je odobrila HERA, a mi je naplaćujemo svim postojećim korisnicima. To je početna cijena kojom započinjemo dražbu. Kad se potražnja poveća u odnosu na ponudu, ide se u iduću rundu, u kojoj je cijena viša. Dođemo li u rundu u kojoj mi nudimo deset blokova, a zakupnici su poslali zahtjev za osam, onda se tih osam prodaje po cijeni iz te runde, a dva preostala bloka idu u rundu ispod i prodaju se po cijeni postignutoj u rundi ispod. Odnosno, ne može se dogoditi da idemo u više rundi i na kraju završimo s nečime što nije prodano – istaknuo je Fugaš.

Strateško pozicioniranje

Potonje je jedan od razloga zbog kojih se LNG Hrvatska odlučio za platformu​ PRISMA jer drugi konkurenti nisu nudili takve mogućnosti. Kako je protumačila Sabina Škrtić, načelo ACA omogućava transparentnost raspodjele kapaciteta, a osobito je efikasno kada su kapaciteti ograničeni.

– Dražba se provodi na digitalnoj platformi, automatizirana je i nitko na nju ne može utjecati. Jednostavno, smatram da nema boljeg načina za rezervaciju kapaciteta. Nakon analize tržišta uzeli smo identičnu platformu kojom se koristi Plinacro na interkonekcijskom ulazu Rogatecu. Naši korisnici i plinske tvrtke koje posluju u Hrvatskoj upoznati su s PRISMA-om, vodećom platformom za dražbeni zakup kapaciteta plinske infrastrukture u Europi – naveo je Fugaš.

Kombinacija fiksne tarife (početne cijene određene administrativno) i dražbene premije, ocijenila je Škrtić, omogućuje ravnotežu između stabilnosti i tržišne dinamike. Naime, fiksnim dijelom pokrivaju se operativni troškovi terminala, a premijski zrcali tržišnu potražnju. Poznato je da je nestabilnost nerazvijenih tržišta u regiji znala izazvati neželjene posljedice, pa država tom metodom određivanja cijene želi ohrabriti zakupce koji žele dugoročno trgovati i tako u strateški važnom sektoru osigurati stabilno tržište u budućnosti.

– Hrvatska se više od deset godina pokušava pozicionirati kao ozbiljno energetsko čvorište, pa i, ako hoćete, 'energetski čuvar' Balkana. Međutim, to ne ovisi samo o našim investicijama i odlukama. U ovome slučaju govorimo o dugoročnoj i kompleksnoj izgradnji strateških odnosa sa susjedima, koji jednako tako imaju svoje energetske ciljeve. Pametna diplomacija i izgradnja čvrstih odnosa sigurno dobiva ozbiljan vjetar u leđa s povećanjem kapaciteta LNG terminala na Krku. Međutim, nužne su i investicije, primjerice u plinsku infrastrukturu u BiH, koja je u ovom trenutku relativno nedovoljna. Povećanjem kapaciteta LNG terminala na Krku Hrvatska bi mogla postati i važan faktor za diverzifikaciju i sigurnost opskrbe Ukrajine. Drugim riječima, povećanje kapaciteta terminala uz jačanje evakuacijskih plinovoda i prateće plinske infrastrukture Hrvatsku sigurno može transformirati u strateško energetsko čvorište, ne samo Balkana. Naravno, pravo je pitanje kako takav ambiciozan investicijski ciklus financirati – konstatirala je Sabina Škrtić.

Zadržavanje konkurentske prednosti

Zanimljivo je da se Hrvatska odlučila ponuditi dugoročne ugovore za zakup kapaciteta uplinjavanja LNG-a pristigloga brodovima jer su dosadašnja iskustva dugoročne suradnje s ruskim partnerima pokazala i manjkavosti pretjerane energetske, a onda i gospodarske i političke izloženosti jednom izvoru energenata. Također, europski LNG terminali rade na samo 42 posto kapaciteta, uvoz i potrošnja plina padaju zbog tranzicije prema obnovljivim izvorima energije, pa dugotrajnost zakupa hrvatskih kapaciteta ponešto iznenađuje.

– Dugoročni ugovori osiguravaju zadržavanje konkurentske prednosti u opskrbi srednje i jugoistočne Europe u okolnostima u kojima imamo agilne talijanske i grčke LNG terminale koji se na neki način natječu za isto tržište. Sada je prilika da se dugoročno 'zaključaju' korisnici prije nego što se tržište ponovno stabilizira. LNG terminal za Hrvatsku je vrijedan geopolitički sigurnosni resurs i takav pristup potpuno je opravdan kako bi se maksimirao učinak takve infrastrukture te zadržala njegova konkurentnost i nakon 2030. ili 2040. godine – smatra Škrtić, dodajući da EU ipak nije zabranio dugoročne ugovore, pod uvjetom transparentnog i otvorenog natjecanja.

Očito je da je LNG terminal, i to baš takav, plutajući, bio pun pogodak zbog relativno niskih troškova i velike brzine njegove gradnje. Kao što smo već naveli, Hrvatska žanje ono što je dobro posijala, a izgledno je da će se žetva nastaviti barem do 2040. godine. Šteta bi bilo da se ne iskoristi postignuta pozicija i potpuno ne razvije infrastrukturni kapacitet za UPP.