Tvrtke i tržišta
StoryEditor

U što ulažu hrvatski poduzetnici kad prodaju tvrtku

24. Kolovoz 2022.
foto Ratko Mavar

Većina poduzetnika koja se odluči na prodaju svoje kompanije ili samo udjela u biznisu nema pretjerane ideje o tome što s novcem i poslije se iz nekakve letargije uglavnom odlučuju na investicije u nekretnine na moru ili drugi oblik pasivnijeg ulaganja. Iako model ‘prodao sam tvrtku, kupio sam ciglu‘ još prevladava, mlađa generacija pokazuje sklonost ulaganju u nove prosperitetne biznise

Odrasla sam u Istri, u Poreču, u malome gradu u kojem se, budimo iskreni, svi poznajemo. Znam kako tko diše, kako tko razmišlja, znamo i kako tko troši novac. A kad je Istra u pitanju, vrlo je izgledno da taj novac, tko ga ima, troši na nekretnine za iznajmljivanje. Apartmani, kuće s bazenima, vile... Sve je to u fokusu novopečenih investitora iz svih krajeva Hrvatske, a i šire. Pa zato i nije bilo preveliko iznenađenje kad je jedan dotad etablirani lokalni poduzetnik iz potpuno druge branše ušao u nekretninski biznis.

Čovjek koji je godinama gradio svoje poslovno carstvo s istarskim predznakom posustao je pred stranim kapitalom i prodao poslovanje pa se preko noći s viškom kapitala u ruci doslovno prebacio u, ni manje, ni više, građevinsko-turistički biznis. Počeli su kružiti pomalo podrugljivi tračevi o nedostatku hrabrosti jer se nakon takve prodaje cijeloga jednog uhodanog biznisa vjerojatno očekivala hrabrija ili barem manje konzervativna investicija. Nije da je novca manjkalo. Luksuzne kuće novopečenog iznajmljivača nisu imale čak ni neka domišljata imena – Vila (ime sela) jedan i Vila (ime sela) dva – što je samo produbilo govorkanja o nedostatku kreativnosti čovjeka kojem je nakon privatizacije biznis doslovno pao u ruke, ali ga je ipak podignuo nekoliko ljestvica više.

Međutim, poduzetnik investitor, nakon što je ušao na tržište luksuznih nekretnina, shvatio je pred kakvim je zlatnim rudnikom pa je nedavno čak i registrirao tvrtku za projektiranje i građenje, da se ne mora baviti izvođačima nad kojima nema kontrolu, pa uskoro planira umjesto vila graditi prava mala naselja u kojima će boraviti turisti. Povrat investicije mu je, ako ne bude žešćih turbulencija na turističkom tržištu, osiguran, novac neće gubiti vrijednost unatoč inflaciji; vuk sit, ovce i novac na broju. Ipak, nećemo ga imenovati jer ga usprkos svim pokušajima i diverzijama nismo uspjeli dobiti za komentar, ali, ako ćemo iskreno, taj poduzetnik nije baš nikakva iznimka.

Sumina ‘igra‘ na tržištu kapitala

Potpuni je antipod tom istarskom poduzetniku​ Alan Sumina, osnivač Nanobita, kompanije za razvoj videoigara. On i Zoran Vučinić dobili su gotovo milijardu kuna za 78-postotni udjel u kompaniji koji su prije dvije godine prodali švedskoj Stillfront grupi, jednoj od vodećih svjetskih gejming-kompanija u segmentu free to play​. Ustvari, radi se o nešto manjem udjelu jer su Šveđani preuzeli i udjel od pet posto koji su držali su radnici kompanije, njih ukupno dvadeset. Osnivači su tako međusobno podijelili malo manje od pola milijarde kuna. Svaki. Alan Sumina kao pripadnik mlađe generacije nije jedan od onih poduzetnika koji su spremni na postupno umirovljenje i iznajmljivanje nekretnina turistima. Sredstva koje je dobio Nanobitovom prodajom trudio se maksimalno diverzificirati, pa tako ističe da je najveći dio novca uložio.

– Većinu novca uložio sam u globalne dionice, nešto u obveznice, kako raznih država, odnosno vlada, tako i kompanija. Tim mojim portfeljom aktivno upravljaju savjetnici. Uložio sam i u private equity (PE) fondove; to su mi ulaganja na dulji horizont, otprilike na deset godina. Slabo su likvidna i relativno rizična, ali na dulji rok u prosjeku donose bolji prinos od ostalih vrsta ulaganja. Cilj mi je tijekom godina povećati ulaganja u PE fondove u relativnom odnosu prema drugim investicijskim klasama. Ulažem i u hrvatske javne kompanije poput Valamara, Adrisa, Podravke, Ericcsona Nikole Tesle, HT-a, koje su izlistane na Zagrebačkoj burzi. Na kraju, manji dio uložio sam u fondove rizičnoga kapitala, to u osnovi služi za stabilizaciju portfelja – napominje Sumina i dodaje kako ipak želi biti potpuno iskren pa priznaje da ulaže i u nekretnine, ali ne izravno, već putem fondova banaka.

Uglavnom se radi, kaže, o komercijalnim nekretninama i cilj je osigurati prinos od rente tijekom godina.

– Dakako, i direktno ulažem u nekretnine, međutim to su sve hrvatske nekretnine i dosta je toga zapravo tzv. strastvena investicija (passion investment, nap. a.). Riječ je o nekretninama koje su ili kupljene za stanovanje ili zato što su mi se jako svidjele zbog jedinstvene lokacije, pogleda i slično. Ništa od toga ne iznajmljujem niti to planiram – kaže Sumina i ustvrđuje kako mu je sve navedeno glavnina ulaganja.

Manji dio namijenio je startupovima, direktno i s pomoću venture capital fondova.

Većina nema ideju što s novcem

Nije više nikakva tajna, a ni pretjerano iznenađenje, da je u godinama jeftina novca primijećen pojačan trend preuzimanja i spajanja. Nije ni Hrvatska bila iznimka: prodavalo se i kupovalo poduzeća i udjele u njima na sve strane, a oni koji su se u tom poslu najviše zaradili najčešće su, primjećuju stručnjaci, ulagali konzervativno. Prodaja biznisa kako bi se uložilo u turističke nekretnine za iznajmljivanje u Hrvatskoj je gotovo pravilo. Uostalom, nema ništa sramotno u tome da netko tko je godinama gradio posao nakon prodaje želi malo odmora od svakodnevnoga poslovnog šušura, a želi i dugoročan održiv prinos od tri do pet posto godišnje. U eri negativnih kamatnih stopa i jeftina novca, koja je sad već polako iza nas, i to je bio veći prinos nego da su novac zapečatili i oročili u nekoj banci za ‘neke bolje dane‘.

No, nasreću, nisu više tolika iznimka ni oni koji su novac, ili barem dio sredstava koja su dobili prodajom, pokušali diverzificirati, uložiti u drugu vrstu biznisa ili u startup, svoj ili tuđi, svejedno je, ali nije da nema takvih primjera. Uostalom, na krilima takvih investicija razvio se diljem svijeta cijeli jedan tehnološki ekosustav, zato je svaki pomak u tom smjeru za svaku pohvalu. A sve je više i onih koji će novac od prodaje udjela ili cijele kompanije uložiti u razne investicijske pakete uz pomoć investicijskih savjetnika. U pravilu se za takva ulaganja najčešće odlučuju mlađi i hrabriji, koji imaju strpljenja i za rizičnije i za manje rizične kombinacije. No ima i onih koji će novcem od prodaje uhodanog biznisa samo podmiriti dugove i iz svega izaći praznih džepova, ali čiste savjesti. Ali ovo nije priča o njima.

Što nakon prodaje poduzeća i izlazne strategije rade poduzetnici s vrećama novca i kako i u što ulažu, te što o tome kažu oni koji s njima najviše rade, kakve trendove primjećuju i prodaju li baš svi firmu i kupe ‘ciglu‘, pročitajte u novom broju tiskanog ili digitalnog izdanja svog omiljenog tjednika.

06. prosinac 2022 22:52