Kad je 1995. otvorio servis za profesionalnu kuhinjsku opremu i popravak kućanskih uređaja, Vinko Štefanić imao je san, ali trebalo je truda i sredstava da se ostvari. Danas je to Fusio, tvrtka koja proizvodi ugostiteljsku opremu za kuhinje i prodaje na petnaest stranih tržišta. Najviše ipak rade na domaćem terenu, s gotovo svim hotelijerskim kućama, ali i u Austriji, Njemačkoj, Češkoj, Crnoj Gori, BiH, Albaniji, Makedoniji...
Ako ste ljubitelj kulinarskih emisija, teško da ste propustili novi šou ‘Hell‘s Kitchen Hrvatska‘ u kojem vrhunski kuhar Tom Gretić traži nove nade hrvatske gastronomije. Sve što se u emisiji servira na stol, skuha se ili ispeče na ugostiteljskoj opremi koja se proizvodi u pogonima tvrtke Fusio iz Poreča. Točnije, iz Buića pokraj Poreča, malog mjesta kojemu se možda prije dvadesetak godina moglo tepati da je selo, no danas je to naselje nadomak turističkom središtu gdje su kamene kućice u kojima su nekada skromno živjele nonice zamijenile velebne vile s bazenima, a polja na kojima su nonice sadile krumpire sada su perspektivni komadi zemlje koji mogu osigurati lagodan život za nekoliko generacija.
Međutim, nije uvijek bilo tako. Zna to dobro Vinko Štefanić, osnivač Fusija, koji u toj tvrtki danas obnaša funkciju predsjednika Nadzornog odbora s obzirom na to da se i kod njih dogodila generacijska smjena u kojoj je ulogu direktora i glavne i odgovorne osobe preuzeo njegov sin Nenad. No priča o ugostiteljskim kuhinjama iz Buića ipak počinje s Vinkom.
Počeo je kao serviser
On je, bez potrebe za ikakvim uljepšavanjem, prije rata radio kao serviser ugostiteljske opreme za istarske turističke tvrtke. I prije rata to su bile respektabilne, doduše državne, kompanije koje su pod svojim imenom držale velik broj hotela i apartmanskih naselja po Istri. U mnogim hotelskim i restoranskim kuhinjama koje su tijekom desetljeća nahranile tisuće i tisuće turista trebalo je vječito nešto popravljati, pa je majstor od zanata bio cijenjena i važna karika. I onda se dogodio rat. Iako Poreč nije pretrpio nikakva razaranja i nije bio na prvoj crti, cijeli je poluotok osjetio posljedice jer se turizam kao industrijska grana doslovno urušio. Nisu otišli svi turisti, ali deseci hotela bili su zatvoreni jer nisu imali za koga raditi. U takvim okolnostima i posla za Vinka bilo je sve manje, a on nije osoba koja bi sjedila prekriženih ruku dok život prolazi. Trbuhom za kruhom, kao i mnogi prije i poslije njega, zato odlazi raditi u Italiju. Radio je isti posao, samo ovoga puta za privatnika koji je vrlo brzo shvatio da Vinko nije samo vješt majstor nego i osoba s dobrim vještinama prodaje ugostiteljske opreme. Zato je dobio i više zadataka: radio je i kao serviser i kao konstruktor kuhinja. Međutim, nije Vinko dugo izdržao u Italiji. Djeca su bila mala, srce ga je ipak vuklo doma, u Istru, pa se 1993. i vratio.
– Naravno da su mu svi tada govorili da je lud, ali tata je odlučio da je vrijeme da pokrene nešto svoje – ispričala nam je Martina Štefanić, Vinkova kći, jedina koja je u Fusiju našla vremena da razgovara s nama.
Sezona je pred vratima, a za Fusio to znači pregršt posla, objašnjava. Obiteljska je to tvrtka, pa je i ona, premda je po struci odvjetnica, angažirana u njoj.
– Te 1995. tata otvara svoj prvi obrt pod nazivom Istraplin koji se isprva bavio samo servisom profesionalne kuhinjske opreme i popravkom kućanskih uređaja. Kako je vrijeme prolazilo, imao je sve više posla i vjernih klijenata pa su ga neki koji su znali što je radio u Italiji i da ima iskustva i u proizvodnji i prodaji ugostiteljske opreme molili da za njih nešto nabavi, ali i da izradi neki neutralni dio opreme za ugostiteljsku kuhinju. Isprva bi to bio samo šank ili stol od inoksa, ali tata je u tome imao iskustva i kontakte s dobavljačima pa je tako sramežljivo sve i krenulo – priča Martina i dodaje da je glavni razlog taj što njezin otac ni tada, a ni danas, nikomu nije znao reći ‘ne‘. A kad nešto obeća, napominje Martina, on to i ispuni.
I djeca lijepila oglase
– Ako je obećao da će isporučiti dio kojeg nije bilo ni u Istri ni u Italiji ili da će sâm izraditi dio kuhinje, tata bi sjeo u auto i prešao na tisuće kilometara kako bi uvjerio nekog dobavljača da radi s njim ili mu nešto proda, makar i na malo. Nikad se nije libio kucati na sva vrata – prisjeća se Martina, koja je u to vrijeme bila dijete, kao i njezin brat.
U servisu u porečkom naselju Čimižinu radila je i njihova majka, koja danas obnaša funkciju voditeljice financija. Klara Štefanić iz tog se razdoblja rado prisjeća tiskanja i lijepljenja oglasa o servisu koji popravlja razne ugostiteljske i kućanske uređaje po ulazima zgrada i ugostiteljskim objektima u Poreču.
U tome malom pogonu dosta su vremena provodili i Martina i Nenad. Onamo su nakon škole dolazili pisati zadaću i učiti jer nije bilo nikoga da ih pričuva dok roditelji rade. Kako je turizam dostizao prijeratne brojeve, tako je rasla i djelatnost tadašnjeg Istraplina. Umjesto servisa Vinko se uhvatio da, zahvaljujući dobrim vezama s talijanskim proizvođačima s kojima je radio dok je bio kod talijanskoga gazde, sve više radi na proizvodnji i prodaji ugostiteljske opreme, pa je bilo nekako i logično posao usmjeriti u tom smjeru. No ono što je logično, nije uvijek najjednostavnije.
Po kredit u inozemstvo
Kad su se obitelj i sâm Vinko suživjeli s idejom da bi mogli pokrenuti ozbiljniju i profesionalniju proizvodnju dijelova za ugostiteljsku opremu, banke im nisu vjerovale. Kredit je, barem u Hrvatskoj, bilo nemoguće dobiti pa je Vinko sjeo u automobil, otišao u Italiju po leasing za strojeve, a onda i u Austriju po kredit za obrtna sredstva i sirovinu. Korak po korak bližilo se ostvarenje sna o pogonu u kojem proizvodi vlastitu opremu za ugostiteljstvo.
– Osim leasinga, sav kapital koji se tijekom tih godina prikupljao upotrebljavali smo za daljnja ulaganja. Kruna tih ulaganja bila je 2009. godine – prisjeća se Martina.
Cijelu poduzetničku priču pročitajte u tiskanom ili digitalnom izdanju poslovnog tjednika Lider.