Kompanijama koje su na domaćem tržištu postigle svoj maksimum, a kapitalno su odlično potkovane, rast akvizicijama na vanjskim tržištima uglavnom je najbolja opcija kojom se u pravilu najbrže postižu željeni efekti. Međutim, iako imamo sjajnih primjera toga, hrvatske tvrtke češće su lovina nego lovci
Regionalnim se tiskarskim tržištem prije nekog vremena pronijela informacija da vlasnici najmodernije makedonske tiskare Kiro Dandaro razmišljaju o prodaji tvrtke. Informacija je došla i do Hrvatske, pa tako i do zabočkog poduzetnika Ratka Habusa, vlasnika tvrtke Sato, jedne od vodećih tiskara samoljepivih etiketa u regiji, koju istodobno oblijeću razni equity-fondovi ne bi li ga nagovorili na prodaju.
– Ali moj mozak ne radi na način da se prodajem, nego da kupujem! – rezonira Habus, koji je u informaciji o prodaji Kire Dandara prepoznao priliku na kakvu se ne nalijeće svaki dan te je prije mjesec dana Sato blok-transakcijom na Makedonskoj burzi za 9,3 milijuna eura kupio gotovo stopostotni udjel u tvrtki iz Bitolja i tim se akvizicijskim potezom vinuo na vrh regionalne scene u djelatnosti tiskarskih proizvoda namijenjenih B2B kupcima.
Bitoljska se tvrtka, naime, bavi proizvodnjom fleksibilne ambalaže, što je artikl koji kupuje više od 60 posto kupaca za koje Sato radi samoljepive etikete. Riječ je, dakle, o proizvodnjama koje su kompatibilne, ali se ne preklapaju već se idealno nadopunjuju. Obje su tvrtke manje do srednje velike, pri čemu je Sato sa svojih 25 milijuna eura prihoda u prošloj godini nekih 30 posto jači od Kire Dandara. Zajedno s makedonskom tvrtkom, Sato sada ima blizu 300 zaposlenih.
Nije nevažno za ovu priču spomenuti i to da je Habus prije te akvizicije ‘trenirao‘ na domaćem terenu. U proteklih nekoliko godina kupio je tri manje tvrtke, od kojih su dvije, Grafpex i Etigraf, u međuvremenu već potpuno uklopljene u Sata, a treća, Birotehnik, dio Sato grupe, kojoj se sada pridružuje i Kiro Dandaro.
Premalo ‘ludih riba‘
Jedno od osnovnih pravila na tržištu spajanja i preuzimanja oduvijek je bilo da su ‘velike ribe‘ preuzimači, a ‘male ribe‘ mete. S obzirom na to da je u Hrvatskoj mnogo više malih nego velikih riba, uvriježilo se i razmišljanje da je domaće tržište spajanja i preuzimanja zapravo samo jedan bogomdani bazen u kojem love strani preuzimači, zadnjih godina uglavnom equity-fondovi, a u kojem nema dovoljno ‘ludih riba‘ koje bi iskočile iz njega, napose ne preko državnih granica, u potrazi za odgovarajućim ‘plijenom‘. No konzultanti za spajanja i preuzimanja ipak uočavaju odmak u takvim razmišljanjima te da su se trendovi počeli mijenjati.
– S obzirom na veličinu tržišta i poduzeća, hrvatske kompanije još uvijek su dominantno u ulozi targeta. Međutim, njihovim osnaživanjem i rastom, kao i porastom svijesti o benefitima koje može donijeti akvizicija neke kompanije, na tržištu svjedočimo sve većoj zainteresiranosti domaćih kompanija za akvizicije u inozemstvu – iznosi Luka Rožman, menadžer u Mazarsu, napominjući da takav interes osobito pokazuju tvrtke iz IT-a, distribucije te industrijske proizvodnje.
Dva serijska preuzimača
Najnoviji primjer dolazi iz Atlantic Grupe, koja je prije nekoliko dana predala obvezujuću ponudu za kupnju Straussa Adriatica iz Srbije, koju je ta kompanija, poznata po dva jaka brenda kave, Doncafe i C kafa, i prihvatila. Obvezujuća ponuda zasnovana je na ukupnoj vrijednosti transakcije u iznosu od 40,5 milijuna eura, bez dugovanja i gotovine, te pretpostavljajući redovnu razinu normaliziranog neto radnoga kapitala na dan zaključenja transakcije. Akvizicija će, odobri li je prethodno Komisija za zaštitu konkurencije u Srbiji, obogatiti Atlanticov portfelj brendova kave, a hrvatska će tvrtka njome dobiti i moderan proizvodni pogon u industrijskoj zoni Šimanovci pokraj Beograda te 220 zaposlenih, što će dodatno ojačati njegovu poziciju najvećeg proizvođača kave u regiji, do koje je došao isključivo prekograničnim akvizicijama.
Atlantic Grupa je, moglo bi se reći, serijski preuzimač tvrtki izvan granica Hrvatske, jednako kao i Orbico Branka Roglića, koji je zahvaljujući akvizicijama sa svojom distributerskom mrežom prisutan u dvadesetak zemalja, što ga čini jednim od vodećih europskih distributera. Pitanje je zašto njihovim stopama ne kreću i druge odlične domaće kompanije koje za to imaju potrebne kapacitete.
– Teoretski mnogo naših kompanija ima financijski potencijal za strateške, pa čak i transformativne akvizicije u inozemstvu, ali moja je procjena da će ih se relativno malo na to i odlučiti. Zadnji primjer stvarno transformativne akvizicije u inozemstvu bilo je Atlanticovo preuzimanje Droge Kolinske, još davne 2005. godine. Hrvatske tvrtke koči prirodni strah od velikih akvizicija, pa očekujem da će ipak kod većine prevladavati igra na sigurno – mišljenja je Željko Perić, osnivač i izvršni partner Capera, tvrtke koja trenutačno ima mandate od dvije hrvatske tvrtke, iz različitih sektora, za akvizicije u inozemstvu, o čemu, naravno, još ne može javno govoriti.
Mladi vlasnici mijenjaju smjer
Promjenu trenda posljednjih godina prema akvizicijama u inozemstvu primjećuje i Tomislav Boban iz konzultantske tvrtke IMAP South East Europe, koja je u zadnje vrijeme sudjelovala u više M&A procesa u kojima su hrvatska poduzeća preuzimala regionalna i EU poduzeća. Izdvaja primjer transakcije u kojoj su savjetovali vlasnike i menadžment Klimaopreme, vodećeg hrvatskog poduzeća za inženjering u čistim prostorima te projektiranje, proizvodnju i održavanje opreme za klimatizaciju, ventilaciju i čiste prostore, u akviziciji njemačke tvrtke MCRT, jednog od vodećih njemačkih proizvođača opreme za čiste prostore i kontrolu kontaminacije.
Akvizicijom MCRT-a Klimaoprema je dobila veći kapacitet vrhunskog inženjerskoga kadra, korištenje naprednih programskih paketa, širenje proizvodnog asortimana i prodajnih kapaciteta te veće mogućnosti novih zapošljavanja. Osim toga, akvizicija će pomoći internacionalizaciji poslovanja i još boljem pozicioniranju Klimaopreme na njemačkom tržištu, na kojem već godinama gradi snažan i prepoznatljiv brend.
– Stariji se vlasnici češće odlučuju na profesionalizaciju poduzeća razdvajanjem vlasničke i upravljačke funkcije te uvode profesionalni menadžment u obiteljska poduzeća. Druga važna promjena je struktura vlasništva, gdje vidimo da su sve češće vlasnici poduzeća mlađe osobe, naročito unutar IT-a, ali i drugih industrija. Te dvije promjene bitno mijenjaju okolnosti igre – mlađi su vlasnici motivirani nastaviti rast izvan naše regije i manje razmišljaju o prodaji poduzeća, a profesionalni je menadžment svjestan da rast akvizicijama može biti mnogo brži od organskoga pa predlaže vlasnicima ulazak na tržišta središnje i zapadne Europe akviriranjem – obrazlaže Boban.
Cijeli tekst možete pročitati u digitalnom i tiskanom izdanju Lidera