Sezona je konzumacije trešanja, tog elitnog voća koje je inače skuplje nego druge vrste, a kojeg smo ove godine plaćali po još višim cijenama. Razlog jest rast troškova, ali i prepolovljeni urod zbog vremenskih prilika diljem Europe gdje se uzgajaju trešnje. Nestabilno vrijeme, kiše i hladnoće uzrok su da se trešnja nije mogla tretirati onako kako je trebalo, plodovi su kasnije dozrijevali pa je berba kasnila i do tjedan dana, a završena je dva tjedna ranije nego što inače traje. Dakle, čak tri tjedna kraće je trajala berba ove godine. To nas je ponukalo da se zapitamo koliko se isplati uzgajati trešnje.
- Normalno da se isplati – pomalo, čini se nervozno s ironičnim prizvukom u glasu, odgovara nam Zlatan Kljaković Gašpić, vlasnik OPG Trešnja kraj Zagreba i predsjednik zagrebačke Udruge proizvođača trešanja.
- Zašto bi netko nešto proizvodio ako se ne isplati, a tko radi kako treba i koliko treba, njemu će se isplatiti - nastavlja Kljaković Gašpić dok strpljivo čekamo da pitamo koliki su troškovi i koliki prihod možemo očekivati.
A onda se otvorio, čini se da bi o trešnjama mogao cijeli dan pričati. Kaže da su ulaganja velika, ali da se isto tako može dobro zaraditi. Primjerice, danas troškovi proizvodnje trešnje na jednom hektaru, što uključuje gnojidbu, zaštitu, zimsku i ljetnu rezidbu, navodnjavanje, sanduke, trošak mehanizacije i ostale troškove te naknade za berače, iznose 20 tisuća eura. Kljaković Gašpić od 2004. proizvodi trešnje na površini od 4,2 hektara, a članovi Udruge proizvođača trešanja na području zagrebačke županije uzgajaju to voće na ukupno 30-ak hektara.
- Ako imamo normalan urod primjerice prve klase, u sezoni se može ubrati 20 tona po hektaru, što donosi prihod od 80 tisuća eura. Trešnja je elitno voće, cijena na veliko se kreće između pet i šest eura za ekstra i premium klasu, dok je prva klasa nešto jeftinija – između četiri i četiri i pol eura – objašnjava naš sugovornik.
Neki prosjek, ovisno od države u kojoj se proizvode trešnje, kreće se oko dvije tone po hektaru (primjerice u Hrvatskoj) do četiri tone, ponegdje, ovisno o klimatskim uvjetima, sastavu zemlje i ulaganjima dosegne i do šest ili sedam tona.Kljaković Gašpić kaže da je to točno, no naglašava da on ulaže jako puno u proizvodnju, što većina proizvođača nije spremna. Ide čak dotle da koristi gljivicu Mikorizu koja ulazi u simbiozu s korijenom biljke (mikoriza dodatno povlači vodu i otapa hranjive tvrari, a trešnja joj daje ugljikohidrate), kaže da je kiselost zemlje doveo do optimuma...
- Treba puno ulagati i raditi na proizvodnji tokom cijele godine i zato ja imam toliki prinos. Onaj tko tako ne radi, prinos mu je i manji. Vjerujte, koristimo najbolju moguu tehnologiju koja donosi rezultate. Ja sam i drugima u Hrvatskoj nudio pomoć za uvođenje takve tehnologije, ili barem one tehnologije kojom bi se ipak povećao prinos, ali ljudi nisu htjeli jer im je to bilo preskupo. Meni nije jer sam znao da se isplati - kaže Kljaković Gašpić.
Za one pak koji ne žele toliko ulagati i zarada je daleko manja. Ali ipak i za njih dobro isplativa jer je prema kalkulaciji koje je objavilo Ministarstvo poljoprivrede, Uprava za stručnu podršku razvoju poljoprivrede i ribarstva (iz 2019.) udio troška u ukupnom prihodu 30-ak posto. Primjerice, ako je u Hrvatskoj prosjek dvije tone po hektaru, a kilogram trešnje četiri eura, to znači da je ukupni prihod 8.000 eura, od čega 2.400 eura otpada na troškove, pa je zarada po hektaru 5.600 eura, što je jako dobro. Također bi bila dobra zarada da je cijena kilograma nešto i niža Naravno, ponovimo, podrazumijeva se da su klimatski uvjeti povoljni, što ove godine nije bio slučaj.
Trešnje nema tko brati
Među troškovima daleko najveći se odnosi na berače, čak više od 40 posto, ali to je uračunata kalkulacija. Mnogo je veći problem pronaći radnu snagu, kaže naš sugovornik, jer postoji opasnost da plodove nema tko brati, pa proizvođaču može dio trešanja propasti. Osim toga, lani je cijena trešanja bila niska jer je propao srpski izvoz u Rusiju zbog rata u Ukrajini.
Naime, prijevoz preko teritorija članica EU do Rusije bio je onemogućen, pa su Srbi pokušali izvoz u tu zemlju preko Turske, no kako je Turska jedan od najvećih proizvođača trešanja u svijetu, njezina je administracija odugovlačila s dozvolama za prolaz srpskih kamiona, pa su tamošnji proizvođači bili prisiljeni preusmjeriti robu prema zapadu i prodavati po dampinškim cijenama samo da spase što se spasiti da.
- A kome će se okrenuti nego najbližim susjedima, nama, što je iz njihove perspektive logično, tako da je u jednom trenutku u Hrvatskoj cijena trešanja iz Srbije lani bila sedam kuna, dakle manje od eura. I meni je također zbog takvih poremećaja dio lanjskog uroda propao – kaže Kljaković Gašpić.
Ove pak godine, kao što smo naveli, urod je prepolovljen, ne samo u Hrvatskoj, nego i u Italiji, Austriji, dijelu Njemačke, Mađarskoj i Srbiji, no proizvođači bi ipak, unatoč porastu troškova, trebali poslovati pozitivno.
Uvozni lobi je jači
Vratimo se troškovima. Od procijenjenih 20 tisuća eura troška za jedan hektar proizvodnje trešanja, prema spomenutom katalogu kalkulacija Ministarstva poljoprivrede, Uprave za stručnu podršku razvoju poljoprivrede i ribarstva, udio troška naknade za berače u ukupnom trošku proizvodnje trešanja iznosi 43,2 posto.
Druga najveća stavka je trošak nabave sanduka s udjelom od 17,6 posto. Udio troška gnojidbe u ukupnom trošku pak iznosi 6,6 posto, dok je udio troška zaštite osam posto. Među najveće troškove ubrajaju se još i oni za zimske i ljetne rezidbe (9,7 posto) te mehanizacije (9,7 posto), a na ostale troškove (primjerice navodnjavanje) otpada još 5,2 posto.
Sudeći prema riječima našeg sugovornika, nema sumnje da se od proizvodnje trešanja može solidno zaraditi u vrijeme kada su normalni uvjeti poslovanja. U vremenima raznih klimatskih i političkih poremećaja, ta je zarada slabija, ali kao i kad je riječ o bilo kojem poduzeću, uz oprez poslovanje se može sačuvati. Kada je riječ o proizvodnji u Hrvatskoj, godišnje se proizvede oko 1200 tona trešanja, a uvezemo još do 3000 tona, što znači da su naše potrebe do 4000 tona. Dakle, mi ne možemo proizvesti za naše potrebe, pogotovo ne u jeku turističke sezone.
Reklo bi se da prostora za ulaganje u nasade trešanja ima, no naš sugovornik kaže da je to ozbiljan posao, a ne hobi, a s druge strane, bez obzira što domaća proizvodnja za nas nije dostatna, uvozna konkurencija katkad, smatra sugovornik, nije korektna. Uvoznika je oko 80, nastavlja sugovornik, koji diktiraju cijene, što je i logično jer je njihov tržišni udio u Hrvatskoj i do 70 posto.
Kljaković Gašpić smatra da bi država ipak puno mogla učiniti za domaće proizvođače ako bi ih pokušala zaštititi, primjerice mjerom koja otežava uvoz u vrijeme berbe, ili pak prije berbe. No to je teško postići u tržišnom gospodarstvu, iako Kljaković Gašpić tvrdi da druge zemlje imaju slične mjere kojima štite svoje proizvođače.