Ukratko
StoryEditor

Josip Tica: Turizam je anestetik koji omogućuje da cijelo društvo ne osjeti bol

26. Listopad 2023.
Josip Ticafoto Rene Karaman
Dok se nadamo da intervencije Europske središnje banke protiv inflacije neće Europu strmoglaviti u recesiju, životni je standard velikog broja ljudi već prilično u toj zoni. Stoga se prognoze o stišavanju inflacije iščitavaju s religijskom pozornošću. No Hrvatska polako već gazi u distrakciju od ekonomskih tema. Naime, iduće su godine parlamentarni izbori. Makroekonomski podaci izgledaju relativno održivo, što je možda i razlog zašto stranke u pravilu nemaju nikakve, kamoli konkretne programe. Osim SDP-a, koji je praktički sve karte bacio na ekonomiju i ugroženi životni standard birača. Zato smo stanje, prognoze i konkretne prijedloge provjerili s Josipom Ticom, SDP-ovim ekonomskim strategom i profesorom sa zagrebačkog Ekonomskog fakulteta.

Investicije već usporavaju, je li to signal za stopiranje najduljeg rasta kamata u novijoj povijesti?

– Nakon desetljeća gotovo besplatnoga novca ulazimo u zonu skupoga novca i kamate će sigurno biti visoke najmanje do 2025. godine. Cilj je ECB-a još uvijek putem monetarnoga transmisijskog mehanizma smanjiti investicijsku aktivnost, ponajprije u građevinskom sektoru, kako bi se poslao signal gospodarstvu da nije pametno nabijati cijene. Onda možemo očekivati deflacijski udar, koji će se duž dobavnih lanaca preliti na sve ostale sektore. To je mehanizam na koji se igra, uz naravno, poskupljenje otplate kredita, koje sektoru kućanstava ostavlja manje za potrošnju. Tako dolazimo do punih skladišta i početka smanjenja cijena i marži.

U svemu tomu Hrvatska makroekonomski stoji iznimno dobro. Zahvaljujući eurozoni i Schengenu, odličnom korištenju fondova ili...?

– Složio bih se da Hrvatska u prosjeku dobro izgleda. Ključni je razlog činjenica da su u EU-u, prije svega u Njemačkoj, na vlasti bili socijaldemokrati, koji su imali snažnu ulogu u tome da se umjesto mjera štednje dizajnira Nacionalni program oporavka i otpornosti, NPOO, s kojim se EU prvi put zajednički zadužio. I to alokacijom sredstava prema težini situacije u pojedinoj zemlji, a ne prema tome koliko uplaćuje u EU proračun. S obzirom na strukturu hrvatskoga gospodarstva, u kojoj dominira turizam, uz Grčku smo imali najveći pad i sukladno tome pravo na najveću alokaciju.
 
Dakle, to što smo dobili najveći iznos novca proizlazi iz dvije činjenice: bili smo u najgoroj situaciji i EU je reagirao dijametralno suprotno u odnosu na krizu 2008., dogodio se ideološki zaokret u pristupu krizi, iz koje izlazimo stimulirajući ekonomiju, a ne štedeći. Zahvaljujući tomu povukli smo najviše sredstava i vratili smo se brzo na razine iz 2019. godine. Međutim, budući da je oporavak došao u paketu s inflacijom, imao je zanimljivu karakteristiku – dogodila se snažna redistribucija dohotka i životnoga standarda. Država je naglo i snažno smanjila omjer duga i BDP-a. U vrijeme covida bili smo gotovo na 90 posto udjela u BDP-u, sada smo blizu mastriških 60 posto. No ni dug ni BDP ne korigiraju se za inflaciju, što pojednostavnjeno znači da uz rast inflacije imamo BDP koji raste po stopi rasta cijena plus po stopi rasta količine proizvodnje, a dug ostaje isti.
 
Taj rast nominalnoga BDP-a bio je tako velik da je omjer duga smanjio za gotovo 30 postotnih bodova. Ta prva, najveća redistribucija bila je u korist države, koja je popravila fiskalne parametre, a druga se redistribucija dogodila od zaposlenih prema poslodavcima, koji su iskoristili inflaciju za pumpanje profitnih marži. Tako je danas omjer plaća, sredstava zaposlenih, unutar BDP-a i plaća u odnosu na bruto višak/profite na najnižoj razini otkad se vodi statistika, a ona se vodi od prvoga kvartala 1995. Dakle, udjel rada u raspodjeli BDP-a bio je veći za vrijeme ‘Oluje‘ nego danas.

Tvrdite da su redistribucijom zapravo najviše tereta krize podnijeli zaposleni, kakav je plan za njih?

– Predstavili smo program ‘tri na tri‘, riječ je o tri kratkoročne i tri dugoročne politike s ciljem povećanja plaća i stvaranja bolje plaćenih radnih mjesta u Hrvatskoj. Kratkoročne mjere imaju za cilj potaknuti što brži rast plaća u odnosu na rast cijena i to u kratkome roku. S obzirom na to da se daljnjim zahvatima u porez na dohodak ne mogu bitno povećati ispodprosječne plaće, predlažemo promjene u oporezivanju dobiti poduzeća uvođenjem većeg raspona poreznih stopa (sada imamo dvije; deset i 18 posto) te da se poduzeća koja isplaćuju veće plaće i koja investiraju više u opremu, kapacitete i inovacije oporezuju po nižim stopama (sve do devet posto), a da se poduzeća koja ostvaruju ekstraprofite, odnosno kod kojih profiti rastu uz izostanak rasta plaća i investicija oporezuju po višim stopama od trenutačnih.
 
Uz promjene u sustavu oporezivanja dobiti predlažemo i sustavno uređenje plaća u javnome sektoru kako bi se uspostavila ravnoteža između javnog i privatnog sektora, uz povećanje ovlasti regulatornih tijela s ciljem snažnije borbe protiv monopola, oligopola i svih ostalih oblika neopravdanog povećanja cijena na tržištima. Dugoročne su mjere usmjerene na rješavanje kroničnih problema koji dulje muče hrvatsko gospodarstvo. Primarni je cilj povećati ulaganja u nacionalni sustav inovacija, odnosno suradnju gospodarstva, javnog i znanstvenog sektora, s ciljem promjene strukture gospodarstva i povećanja udjela kvalitetnih radnih mjesta.
 
Drugi je element politike poticanje investicija i zapošljavanja u županijama koje ekonomski zaostaju, s ciljem ekonomske revitalizacije opustošenih dijelova Hrvatske. Treći je element politike izgradnja administrativnih kapaciteta kako bi se maksimirale investicije u energetsku tranziciju u sektoru kućanstava i poduzeća. Energetsku tranziciju vidimo kao priliku za ubrzanje ekonomskog rasta, stvaranje kvalitetnih radnih mjesta i instrument tehnološke obnove niza gospodarskih sektora. Ukupno je plan izdvojiti dodatnih 1,5 posto BDP-a u svakoj proračunskoj godini za tri dugoročne mjere.

To je nešto više od milijardu eura, dakle još državne ‘pomoći‘?

– Da, jer je temeljni problem redistribucija, ali i to što je Hrvatska predugo vođena stihijski i ta je stihija vođenja gospodarstva omogućena dimnom zavjesom koju stvara turizam. Turizam je plašt iza kojeg se skriva nečinjenje svih vlada u upravljanju ekonomijom i poticanju ozbiljnoga rasta. Sektori koji su se snažno razvili postigli su to unatoč svim preprekama, a ne zato što je postojala strategija. Koliko je loše na makropokazateljima se ne vidi zato što imamo turizam kao anestetik koji omogućuje da cijelo društvo ne osjeti bol.
 
Najeklatantnija je razlika ako usporedimo Slavoniju i Slovačku. Riječ je o dva geografski slična područja i kulturno sličnim regijama. Od 2005. godine to su dvije dijametralno suprotne putanje, pri čemu je najvažnije to što u Slovačkoj nema gubitka stanovništva. I mi smo kao i Slovačka mogli razviti alternativne scenarije, ali nismo zato što su komparativne prirodne prednosti omogućavale da se nositelji ekonomskih politika ne bave ozbiljno ekonomijom.
 
SDP zato ima cjelovit program u kojemu se ozbiljno pozabavio svim tim pitanjima, dakle i činjenicom da Hrvatska zaostaje za drugim tranzicijskim zemljama, a i taj relativno spori rast nije ravnomjerno raspoređen među županijama. Primjerice, kada se BDP za županije korigira za inflaciju, dobijemo podatak da je 2020. godine BDP u čak pet županija niži nego što je bio 2001., a povrh toga u čak osam županija je u istome razdoblju pad broja stanovnika bio veći od 20 posto!
 
Cijeli intervju možete pročitati u novom tiskanom i digitalnom izdanju Lidera.
01. ožujak 2024 06:05