Što se dogodilo 24. siječnja?
Predzadnji tjedan u siječnju krenuo je organizirani bojkot trgovačkih lanaca. Bojkot je pokrenula platforma Halo Inspektore na društvenim mrežama, okupila i ujedinila građane koji su odlučili počevši od 24. siječnja podržati bojkot trgovačkih lanaca odnosno jedan dan se suzdržati od kupovine bilo kakvih proizvoda. Razlog? Visoke cijene proizvoda u usporedbi s drugim europskim zemljama.
S jedne strane sumnja građana u same sebe da je tako nešto izvedivo, a s druge strane trgovački lanci koji priznali to ili ne jesu ostali iznenađeni. I nije im za zamjeriti. Prosvjedi u Hrvatskoj nisu neuobičajeni, ali oni koje se može nazvati uspješnima i nema toliko, ili je predstavljeno da ih nema baš toliko. Kako god uzeli kultura prosvjeda, bojkota ili bilo kakve vrste aktivizma u Hrvatskoj je još uvijek niska, pa što god se dogodilo računa se i da će brzo proći.
Mediji i njihova uloga
Neizostavna treća strana u ovom procesu su mediji. Kako je već navedeno, društveni mediji odigrali su svoju ulogu u okupljanju i komuniciranju bojkota. Međutim, što su radili i kako su izvještavali mainstream mediji? U početku se izvještavalo intenzivno i bučno. Velika senzacija zaslužila je i puno prostora. U početnom naletu dojam je da su mediji išli na ruku građanima odnosno potrošačima. No to je dojam. U stvarnosti od oko 1400 medijskih sadržaja koje smo analizirali, njih 82 posto je o bojkotu trgovačkih lanaca objavljivalo neutralno, odnosno uravnoteženo. Udio afirmativnih objava je 11 posto dok je negativnih devet posto. Za sve one koji su ove događaje intenzivnije pratili sigurno je dojam puno drugačiji pa se pitamo što je pogrešno u dojmu?
Istina je da je ovaj ‘fenomen‘ organiziranja građana doista dobio veliku pokrivenost u medijima i tu nastaje taj krivi dojam. Prije i tijekom prvog bojkota prostor se više davao organizatoru bojkota i građanima koji su odlučili bojkot podržati. Razvojem situacije i ponavljanjem bojkota, ali i kompliciranim zahtjevima organizatora o bojkotu pojedinih lanaca pa čak i proizvoda stvari su se počele razvodnjavati. U međuvremenu, prostor dobivaju gospodarstvenici, ekonomski analitičari, stručnjaci u sektoru trgovine. Sve više čujemo vapaje kako je taj bojkot loš za gospodarstvo, upozorava se na štetnost zbog zaposlenih u trgovini, poljoprivredi i tako dalje, te se u stvari vrlo vještim izgovorima za sve negativne posljedice u stvari krivi građane koji su odlučili sudjelovati u bojkotu. S druge strane organizatori bojkota ohrabruju ljude da se suzdrže od kupovine, međutim njihove aktivnosti više pratimo putem društvenih mrežama, a mainstream mediji su preumorni i pre dosadno je objašnjavati što se bojkotira, a što ne. Kako vrijeme odmiče sve je više u medijskim sadržajima izjava onih građana koji bojkot načelno podržavaju, ali ne vjeruju u uspjeh. Interesantno je da se za ovu zavrzlamu nekako najmanje prozivalo Vladu RH i resorno ministarstvo, glavne i odgovorne za sve mehanizme u odnosu kupac, trgovac, dobavljač…
Generalno nerazumijevanje
Iz sveg objavljenog o ovom aktivističkom pothvatu možemo reći da nitko nikog ne razumije. Tako na primjer Vlada RH smatra da je problem riješen zaključavanjem cijena 70 proizvoda i da se na taj način pomaže socijalno ugroženima. Za ostale građane nema veze. Također iz prikazanog, čini se da su bojkot najmanje podržali oni koji imaju najmanje, jer ne mogu si priuštiti propustiti popuste. Građani (potrošači) traže objašnjenje toliko velikih razlika u cijenama proizvoda u Hrvatskoj i ostalim europskim zemljama, dok trgovci jednostavno ne uspijevaju objasniti razlike u cijenama.
I što dalje?
Svatko od nas može imati svoje pretpostavke kako će sve ovo ići dalje, no svakako s danom pisanja ovog teksta mediji su već davno izgubili interes za ovu temu. Analizirajući društvene mreže, samo najgorljiviji su za nastavak bojkota. Ostali građani ne vjeruju u uspjeh jer na sreću trgovaca mnogi ne razumiju da je svaki gubitak u poslovanju loš, pa makar on bio i jedan posto i manje, jer se naviklo uvijek baratati visokim postocima i milijunskim iznosima. Ako nije u milijunima i milijardama nije uspjelo. U ovom trenutku čini se malo da ipak vode trgovci i strategija zaključavanja cijena proizvoda. Dalje ćemo vidjeti.
I dok se sve još pomalo krčka i tek treba vidjeti u kojem će smjeru ići, ova naša hrvatska priča nije ostala samo naša. Mediji izvještavaju da se slični bojkoti pokušavaju organizirati i u susjednim zemljama. Također, ova priča svakako ide dalje, jer se o cijenama raspravlja na društvenim mrežama, dijele se informacije, pa sada već i građani drugih europskih zemalja uspoređuju cijene i znaju koliko je skupa Hrvatska. I ostaje jedno pitanje. Hoće li i kako sve ovo utjecati na turističku sezonu? I to nam ostaje za vidjeti.
Piše: Tihana Ela Kružić