Razlog nije u tome da patente ne registriramo, nego je problem to što mi u Hrvatskoj patenata gotovo uopće nemamo. Oni su vezani uz istraživanja i razvoj, uz tehnologiju i proizvodne procese i njihove ishode, a mi tu, nažalost, nismo tako razvijeni
Šturo objašnjenje kaže da je intelektualno vlasništvo skupni naziv za subjektivna prava na intelektualnim tvorevinama kao nematerijalnim dobrima. No ta rečenica ne govori ono najvažnije: intelektualno vlasništvo domišljeno je da bi donosilo novac ili barem pridonijelo poslovanju. Ako se karte odigraju dobro, intelektualno vlasništvo može donijeti milijarde eura, pa se ne treba čuditi tomu što pojedine industrije promišljaju kako zaštititi intelektualno vlasništvo u svemiru.
Hrvatska tu nije ni na nebu ni na zemlji. Kao da nismo ni shvatili što je intelektualno vlasništvo, a kamoli kako njime upravljati, premda svatko zna taj jedan primjer hrvatskog patenta koji je Plivi osigurao milijune, a možda i milijarde. Možemo li ponoviti taj uspjeh, imaju li domaće kompanije volje i novca za registraciju patenata, tko se s kim danas sudi u vezi s intelektualnim vlasništvom te kako zaštititi proizvode umjetne inteligencije, porazgovarali smo s Romanom Matanovac Vučković, profesoricom na Pravnom fakultetu u Zagrebu i jednom od vodećih stručnjakinja za intelektualno vlasništvo u Hrvatskoj.
Kakvi su vaši dojmovi, kako se u Hrvatskoj upravlja intelektualnim vlasništvom?
– Moj je opći dojam da se to područje prilično razvilo u posljednjih dvadeset godina i da svijest o intelektualnom vlasništvu raste. Malo smo bolji u zaštiti autorskog prava nego u registraciji patenata, ali razlog nije u tome da patente ne registriramo, nego je problem to što mi u Hrvatskoj patenata gotovo uopće nemamo. Oni su vezani uz istraživanja i razvoj, uz tehnologiju i proizvodne procese i njihove ishode, a mi tu, nažalost, nismo tako razvijeni. Imamo vrlo malo patenata. To je za Hrvatsku u ovom trenutku loše i što bi svakako trebalo promijeniti. Zato i jest napisana knjiga ‘Upravljanje intelektualnim vlasništvom u organizaciji‘, ponajprije kao knjiga za gospodarstvenike, ali i sveučilišni udžbenik za studente, kako bi potaknula ne samo promišljanje o tim temama, nego i ulaganja, koja su ključni problem kad pričamo o patentima.
Znači naše tvrtke premalo ulažu u istraživanje i razvoj pa nemaju ni patenata koje bi registrirale?
– Tako je. To je i indikator da smo tehnološki potkapacitirana zemlja.
Glavni je razlog sigurno financijske prirode?
– Naravno. Premda na razini Europske unije ima dosta programa i projekata na koje se poduzeća mogu prijaviti kako bi financirala takva istraživanja i razvoj, to danas rijetko tko radi. Ima primjera, naravno, ali to su iznimke. A i oni koji ulažu u taj segment premalo štite intelektualno vlasništvo.
Objasnite nam ukratko kako cijela stvar funkcionira. Imam neki proizvod i želim nešto zaštititi. Kako da odlučim što je prava opcija za moju kompaniju i mene?
– Najprije treba odlučiti koje intelektualno vlasništvo želite zaštititi, odnosno želite li registrirati patent ili zaštititi poslovnu tajnu. Primjerice, kod patenta se mora otkriti cijeli izum koji stoji iza nečega što stavljate na tržište, što nije nevažno jer to znači da će ga konkurencija vidjeti, a kod poslovne tajne ipak čuvate tajnost onoga što radite. To je strateška odluka: ići na patentiranje ili se zadržati na poslovnoj tajni.
Patentiranje prilično dugo i traje.
– Da, zato rijetki poduzetnici ulaze u takve procese. Zaštita patenta je skupa i, između ostalog, velik je rizik. Ima tu jako mnogo posla i kada idete u patentiranje mora se poštovati cijeli proces, kojemu prethodi istraživanje, onda ispitivanje može li to nešto uopće biti patent, pa ide postupak ispitivanja patenta, potom postupak patentiranja. Onda shvatite da vam jedan patent u pravilu nije dovoljan jer i kad registrirate 100 patenata, deset će se komercijalizirati, a samo će jedan donositi ekstraprofit. Može se reći da patenti rade na principu metode jako mnogo pokušaja i pogrešaka da biste došli do nečega što će biti komercijalno i visokoprofitabilno. Nažalost, to je skup proces, stoga si patente mogu priuštiti samo jake, velike kompanije.
Ali Hrvatska ima dobar primjer vlastitog patenta.
– Da, azitromicin, odnosno Sumamed, svjetski je primjer odlično skrojenog patenta.
Imamo li neki drugi primjer?
– Takvih više ne. Pliva je imala još patenata, ali jedino je taj bio maksimalno komercijaliziran i postigao iznimne ekstraprofite. Pa čak je i kompanija Rimac Automobili dok je bila samostalna odlučila da u pravilu neće patentirati, ali čim su novi vlasnici ušli u tvrtku, počeli su promišljati o razvoju vlastita portfelja intelektualnog vlasništva odnosno registracije patenata. Kad su kompanije u pitanju, takva odluka mora biti strateška, kao što je bila kod Mate Rimca, iako nemam podatke koliko su ti njegovi patenti komercijalni i profitabilni. Ali to je svakako dobar put, koji Hrvatska i domaće kompanije moraju slijediti. No bez institucionalne pomoći ne mogu se očekivati promjene. To je, kao što sam rekla, skup proces i država i EU tu moraju biti financijska potpora.
Znači postoje instrumenti za gospodarske subjekte koji pomažu u tim procesima?
– Naravno, ali ne koristimo se njima.
Ne koristimo se zato što nema dovoljno spoznaja u poslovnom sektoru da su ti instrumenti nadohvat ruke ili zato što nema dovoljno ideja?
– Rekla bih da riječ o kombinaciji i da se ne obraća pozornost na taj dio ni u akademskoj zajednici, a onda posljedično ni u privatnom biznisu. A i nemamo takvu strukturu gospodarstva.
Kako stojimo kad je zaštita poslovne tajne u pitanju? Kakvi su tu izazovi?
– Poslovna tajna štiti se kad je u pitanju neki know-how. To je ujedno i jedan od načina kako se zaštititi unutar poduzeća, da zaposlenici neke poslovne procese ne bi mogli otkrivati nekome drugome. Dakle, netko vam nudi uslugu izrade softvera ili nešto slično, onda se pomoću zaštite poslovne tajne zaštitite da vas ne može konkurencija kopirati jer je svatko tko dođe u mogućnost doznavanja vaše poslovne tajne pod prijetnjom nekakve ogromne naknade štete. To je, primjerice, jako važno za tvrtke u financijskoj industriji. Osim toga, za njih je jako važno brendiranje, odnosno vrijednost njihova žiga. Čim se čuje da je neka banka čije je ime zaštićeno žigom u problemu, ljudi se poredaju pred poslovnicama, dižu novac, nastane kolaps u vrlo kratkom vremenu. Što bi bilo da na tržište dođe bilo tko, uzme neki dio imena neke banke i počne poslovati sumnjivo, pa to bi bio reputacijski skandal.
Gdje pak dobro stojimo?
– Zaštita žiga odnosno brendiranje, tu smo dosta jaki i, kao s autorstvom, na razini Europske unije. Tu je veliki posao odradila kreativna industrija, arhitektura i dizajn, kulturne i medijske industrije, nakladništvo, tu smo dobri. U tome nam malo veći zamah može dati i turistička industrija, koja, na primjer, može malo više raditi na zaštiti brendova putem registracije oznaka razlikovanja, u suradnji s lokalnim zajednicama, proizvođačima robe široke potrošnje.
Na primjer?
– Sada već imate tih raznih prehrambenih proizvoda, kao što su kulen, pršut, maslinovo ulje... s registriranim oznakama zemljopisnog podrijetla, a te oznake generiraju veliku vrijednost. Sad je popularna ekološka, kvalitetnija hrana, a čim imate oznaku zemljopisnog podrijetla ona upućuje na to da je riječ o kvalitetnijem prehrambenom proizvodu, što također generira vrijednost.
Cijeli intervju pročitajte u digitalnom izdanju Lidera.