U probijanju na tržište i zauzimanju svog dijela kolača, bilo da je riječ o lansiranju novog proizvoda bilo usluge, među brojnim koracima pred poduzetnicima stoji i jedan zahtjevan, ali isto tako neizostavan zadatak, a to je uspješno brendiranje. Mlađe generacije poduzetnika, shvaćajući otvorenost tržišta, već u ranoj fazi poslovanja ciljaju visoko, na globalni teren, ali iskusniji znaju da i domaće tržište može biti jednako izazovno za plasman novog brenda. No otkuda uopće početi? Kako (i komu) plasirati novi brend a da ne propadne nakon jedne sezone?
U doba munjevita širenja informacija, kojim se marketinškim alatima koristiti, a što pak izbjegavati? Dobra poslovna ideja te kvalitetan proizvod ili usluga odavno više nisu dovoljni za opstanak na tržištu – za afirmaciju novog brenda potrebno je potencijalnim kupcima i klijentima ispričati cjelokupnu priču, i to upravo onu koju i sami žele čuti. Također, iako su u današnje digitalno vrijeme poduzetnicima na raspolaganju svi mogući alati i resursi za pokretanje brenda, baš zbog činjenice da je ključno tim resursima raspolagati na adekvatan način, tržišna utakmica za kompanije svih veličina nikada nije bila napetija.
Srećom, poduzetnici kroz taj cijeli proces ne moraju prolaziti sami. Marketinški i branding-znalci tu su da priskoče u pomoć, stoga je Donatella Pauković u temi broja izdvojila nužne korake za stvaranje i afirmaciju novog brenda, kao i česte pogreške koje treba imati u vidu.
Nadalje, proračun Republike Hrvatske za 2024. planiran je uz tri posto veće prihode i 11,2 posto veće rashode. Proračunski manjak trebao bi biti u visini 1,9 posto BDP-a. Posebno je uočljiva predviđena masa plaća, koja je 32 posto veća nego 2023. godine. Koliko će ona prava koja će ove godine biti odobrena kad je o plaćama u javnom i državnom sektoru riječ biti opterećenje za proračune u sljedećim godinama? To je bilo pitanje kojim je glavni urednik Miodrag Šajatović počeo intervju s ministrom financija Markom Primorcem kojeg donosimo u novom broju.
Vele da živimo u stoljeću s najmanje ratova. No upravo kad smo to izračunali i zaključili, ratovi se zarazno pale poput svjetionika u ‘Gospodaru prstenova‘. I dok se onaj bliskoistočni ipak čini (politički) dalje, EU je duboko zagazio u rat s Rusijom (to što je Rusija praktički dijelom bliskoistočnoga rata, posljedično onda i EU, neka je druga priča). Prije otprilike godinu dana NATO je u Stockholmu okupio europske ministre obrane kako bi zajedno dogovorili obujam vojne pomoći Ukrajini. Dogovoreno je tada da se Kijevu na raspolaganje stavi svjež novac (šuška se kako je ‘sitnica‘ od oko 10 milijardi eura završila u ratnoprofiterskim džepovima, no o tome se baš i ne smije javno, a to ionako nije tema) i isporuči streljivo.
Prema nekim izračunima, u Europi se tada na godinu proizvodilo 300-tinjak tisuća topničkih granata kalibra 155 milimetara, što je ukrajinska vojska tada utrošila u tri mjeseca. Kako bi zadovoljila potražnju, obnovila vlastite zalihe i pripremila se za dug i opsežan rat protiv Rusije, Europska unija počela je organizirati ratnu ekonomiju usprkos tomu što se njemački ministar obrane Boris Pistorius tada žestoko protivio poručivši da ‘definitivno ne prihvaća koncept ratne ekonomije jer EU i Njemačka nisu u ratu, a ratna ekonomija podrazumijevala bi da sve podrede proizvodnji oružja i streljiva‘. Sve o ratnoj ekonomiji piše Gordana Gelenčer.
U novom broju čitajte i kompanijsku priču o Petrokemiji, na što se sve u turizmu troše sredstva iz NPOO-a, a donosimo vam i razgovor o toksičnoj korporativnoj kulturi. Uz sve to stiže i prilog Gospodarenje otpadom.