Bangkok: Užarena urbana košnica koja diše u ritmu kaosa

Posljednja stanica – Bangkok. Užarena urbana košnica od osam milijuna žitelja. S tom je službenom brojkom 22. najveći grad u svijetu. No, kako to obično biva kod tako velikih gradova, zbog golemog broja neregistriranih trajnih doseljenika sa sjevera Tajlanda i iz mnogih drugih azijskih zemalja (ali i onih koji dnevno obitavaju u Bangkoku radi posla), populacija se procijenjuje na oko 15 milijuna. Stoga je i stanovništvo sve više nehomogeno, pretopilo se u rastuću mješavinu zapadnjaka, Indijaca i Kineza. Ako slučajno zapnete na kakvome kvizu dobro je znati da Bangkok drži svojevrsni rekord - najdulje ime nekoga grada. Pun mu je naziv: Krung Thep Mahanakhon Amon Rattanakosin Mahinthara Yuthaya Mahadilok Phop Noppharat Ratchathani Burirom Udomratchaniwet Mahasathan Amon Phiman Awatan Sathit Sakkathattiya Witsanukam Prasit. Vjerovali ili ne, podosta je zapadnjaka koji su ga naučili napamet. Alal im vera.

Kao i u bilo kojem drugom velikom gradu jugoistočne Azije, oči bode promet. Gust u svakome dijelu dana (da, i vikendima), recimo nedjeljom uvečer, u vrijeme kada se Zagreb čini gradom duhova, Bangkok blješti svjetlima, glazbom, ljudima, tuk tukovima, bukom života. I dok Zagreb još žmireći pipka rješenja, Bangkok vrvi njima – golemo se područje spaja podzemnom željeznicom, sky trainom, autobusima, taksijima svih oblika (minivan, automobil, motor) i slavnim tuk tukovima. Kao i u Vijetnamu, semaforska se svjetla načelno poštuju, ali ako iz suprotnih i bočnih smjerova nema opasnosti, bez problema će proći kroz crveno. Iskustvo vožnje na motoru, kroz špicu gužve, dok mi automobili i s lijeve i desne dodiruju koljeno (brzine dostižu 60-ak kilometara na sat), sve to dok se s noktima zabijenima u sjedalo pokušavam zadržati na njemu, priča je za podulju kavu – s gestikulacijom i onomatopejom, nije opisiva tekstom.