AI, EV-i i bitcoin: tko će platiti novi rat za struju?

Ako slušate proizvođače čipova, tehnološke gigante i kriptoevangeliste, ušli smo u zlatno doba 'pametne' energije. AI data centri pomažu dekarbonizaciji, električna vozila stabiliziraju mrežu, bitcoin rudari spašavaju zabačene hidroelektrane. Svi su, naravno, dio rješenja. A rezultat je da je u konačnici običnim ljudima struja na kraju skuplja.

Problem je što se ista priča ponavlja svaki put kad se pojavi nova energetski gladna tehnologija. Najprije dobijemo obećanje revolucije, a onda nam stignu računi. Ovoga puta ti računi dolaze u obliku viših cijena struje, ubrzanog betoniranja pejzaža infrastrukturom i još većeg jaza između 'energetske elite' i svih ostalih.

Istodobno, nova analiza tvrtke Morningstar (Morningstar’s Electrification Observer) hladno podsjeća da se Europa, uza sve te hype priče, prema 2030. vuče prilično sporo. Kontinent je na putu da elektrificira tek oko 25 posto ukupne potrošnje energije, umjesto približno 32 posto koliko bi trebalo da se ispune postojeći klimatski ciljevi. Ako tako ostane, emisije bi do 2030. pale oko 43 posto u odnosu na 1990., što je daleko od politički obećanih 55 posto. Ukratko, tranzicija je preskupa da bi se zaustavila, a prespora da bi dala rezultate koje politika obećava.

Tko ima moć, kupuje megavate

AI data centri, giga tvornice baterija, veliki industrijski kompleksi, AI tvornice, svi oni imaju jednu zajedničku crtu. Kad dolaze u neki grad ili regiju, ne pitaju se hoće li biti dovoljno struje za sve. Oni zakapare snagu unaprijed, često uz povlaštene cijene, subvencije i političku podršku. Lokalni stanovnici i mali biznisi potom se 'prilagođavaju', navodi Morningstar u svojoj analizi.

Primjerice, Sjeverna Virginija ima najveći svjetski klaster data centara i već danas je laboratorij budućnosti, pa im se i događaju 'problemi budućnosti'. Zagušena mreža, novi dalekovodi, trafostanice i pritisak na lokalne zajednice koje plaćaju infrastrukturne radove,  a da često ni ne razumiju tko i zašto troši toliku struju. Podatkovni centri pritom zapošljavaju višestruko manje ljudi po megavatu od bilo koje klasične industrije.

Ista se dinamika nazire i u Europi. Veliki cloud provider uđe u pregovore, zaključa dugoročne ugovore za obnovljive izvore, uzme najbolju lokaciju s dostupnim kapacitetom na mreži, a ostatak sustava, od lokalnih kućanstava do malih proizvođača dobije roladu ograničenja, komplikacije pri priključenju i skuplje tarife. Na papiru se to vodi kao 'zelena tranzicija', u stvarnosti više nalikuje klasičnoj koncentraciji energetske i tržišne moći.

AI tvornice topline: stvarni projekti ili PR patke

Jedna od omiljenih PR priča kaže da data centri stvaraju ogromne količine topline koju je moguće iskoristiti za grijanje zgrada, bazena ili cijelih kvartova. Tehnički, to je istina. U praksi, veći dio otpadne topline i dalje odlazi u zrak, a ozbiljni projekti integracije u toplinske mreže i dalje su rijetki. Gradovi koji već imaju razvijene toplinske mreže mogu profitirati, ali čak i tada troškovi infrastrukture, izmjenjivači, cjevovodi, prilagodba sustava, vrlo često završavaju na javnom računu. Operator data centra dobije etiketu 'održiv' i bolji ESG rejting, a grad dobije novi kompleks cijevi i dodatnu ovisnost o jednom jedinom potrošaču.

Inače, globalno se potrošnja električne energije data centara kreće oko 1,5 posto ukupne potrošnje struje, a Međunarodna agencija za energiju očekuje da će se do 2030. više nego udvostručiti, na oko 945 TWh godišnje.

Morningstar procjenjuje da će u Europi potrošnja data centara rasti oko 15 posto godišnje i do 2030. dosegnuti približno 182 TWh. To je struja koju netko mora platiti, a mreža ju mora progutati.

Ako se toplina doista koristi, to jest plus. Ali ključno pitanje je je li projekt od početka dizajniran tako da donese javnu korist ili se toplina samo naknadno koristi kao zeleni sloj preko investicije koja bi se ionako dogodila. Za sada smo, u većini slučajeva, puno bliže ovom drugom scenariju.

Bitcoin: savršen alat ili savršeni parazit

Zagovornici bitcoina vole reći da mreža troši manje struje od globalnog financijskog sustava, da sve više koristi obnovljive izvore i da spašava 'fugitive energy', tj. viškove iz hidroelektrana, vjetroparkova i plinskih polja. Sve je to djelomično točno, ali i vrlo selektivno. Naime, rudarenje doista može biti spojeno na jeftine viškove i pomoći malim elektranama da održe poslovni model. Neki projekti koriste otpadni plin koji bi se ionako spaljivao, pa je ukupni ugljični učinak čak i pozitivan u odnosu na status quo. No ništa u protokolu ne sprječava rudare da se priključe i na najprljaviji izvor, ako je dovoljno jeftin.

U državama sa slabom regulacijom vidjeli smo obje krajnosti. Farme koje rade na viškove i spašavaju rubne projekte, ali i one koje gutaju struju prvotno namijenjenu lokalnoj industriji i kućanstvima. Za slabije razvijene zemlje to je posebno opasan scenarij jer strani investitori dolaze s obećanjem 'monetizacije viškova', a odlaze s proračunom koji ovisi o volatilnoj cijeni bitcoina i mrežom prilagođenom njihovim potrebama, a ne potrebama lokalne zajednice.

Kad se cijena sruši, farma se ugasi. Tko ostaje s infrastrukturom, dugovima i narušenim povjerenjem? Rudari sigurno ne.

Električna vozila, hodajuće baterije

Narativ oko električnih automobila još je zavodljiviji. Automobili su, kaže priča, 'baterije na kotačima' koje će spašavati mrežu, puniti se kad je struja jeftina i zelena, a vraćati energiju u mrežu kad je skupa. Tehnologija za Vehicle-to-Grid postoji, pilot-projekti rade, proračuni izgledaju obećavajuće. No kad se pogleda stvarno ponašanje korisnika, slika je manje idealna. Većina ljudi puni auto kad im je praktično, a ne kad je sustavu najbolje. Ako nema jasnih cjenovnih signala i pametnih punjača, vlasnici EV-a priključit će se baš onda kad svi drugi pale klimu, štednjak i TV.

Ni brojke ne ohrabruju koliko PR. Prema Morningstaru, do 2030. godine baterijska električna vozila mogla bi činiti oko 45 posto novih prodanih automobila u Europi, ali će ukupna elektrifikacija cestovnog prometa dosegnuti tek oko 5 posto finalne potrošnje energije, što znači tek približno 5-postotni pad emisija iz cestovnog prometa.

Dodatni je problem što proizvođači automobila nisu oduševljeni idejom da se baterije troše dodatnim ciklusima zbog pražnjenja u mrežu, regulatori tek slažu pravila odgovornosti, a operatori mreže se u hodu uče upravljati milijunima malih, disperziranih baterija. Bez jasnih i pravednih modela podjele troškova i koristi, tko plaća degradaciju baterije, tko preuzima rizik, tko određuje cijenu energije koja ide iz auta u mrežu, V2G ostaje lijep demo, a ne masovna praksa.

Skupa struja, spora tranzicija

Dok tehnološki sektor obećava simbiotsku budućnost, računica za Europu izgleda tvrdo. Električna energija za kućanstva i industriju i dalje je osjetno skuplja nego u SAD-u i Kini, a jaz se nije zatvorio ni nakon najgoreg udara energetske krize. Morningstar očekuje da će potrošnja struje u EU do 2030. rasti tek oko 1,1 posto godišnje, jedva iznad razina prije pandemije, dok će u SAD-u rasti brže.

Strukturni razlozi su poznati. Visoki mrežni nameti, porezi, fragmentirano tržište, spor tempo izgradnje mrežne infrastrukture. Rezultat je kombinacija koja ubija i industriju i kućanstva. Kemijski sektor u EU već sada zatvara kapacitete ili ih seli preko Atlantika, a dio analiza predviđa dvoznamenkasti pad proizvodnje u sljedećih nekoliko godina upravo zbog cijene energije.

Energetsko siromaštvo 2.0

U razvijenim zemljama imamo paradoks. Naime, nikad nismo imali više kilovatsati iz obnovljivih izvora, nikad više digitalizacije i nikad veći broj kućanstava koja ne mogu podmiriti račun za struju ili grijanje. Energetsko siromaštvo ne nestaje, nego mijenja oblik.

Recimo, toplinske pumpe su dobar primjer. EU je sebi zadala cilj od oko 60 milijuna toplinskih pumpi do 2030., ali Morningstar procjenjuje da se neće prijeći ni 39 milijuna. Rezidencijalna elektrifikacija domova dići će se, prema istoj analizi, tek s oko 26 na 28 posto do kraja desetljeća, uz pad emisija u tom segmentu od oko 1,7 posto godišnje.

Za one koji nemaju novca za toplinsku pumpu, izolaciju, solar na krovu ili električni auto, priča o tranziciji izgleda vrlo jednostavno. Računi rastu, a pristup modernim tehnologijama ostaje rezerviran za one koji imaju kapital i kreditni rejting.

Ako se dodatna potrošnja AI-ja, EV-a i kripta prevali na mrežu bez pametnog dizajna, najranjiviji ponovno plaćaju najskuplje. Ne samo kroz više tarife, nego i kroz naknade za obnovljive projekte koji nisu u njihovom dvorištu, te kroz ulaganja u mrežu motivirana prvenstveno potrebama velikih igrača. U ekstremnom scenariju dobivate energetsku kastu, korporacije s izravnim PPA ugovorima, vlastitim baterijama i agregatorima, i građane na klasičnoj tarifi kao 'ostatak' sustava koji služi za balansiranje, uz minimalnu kontrolu i utjecaj na odluke.

Zelena infrastruktura, stara logika moći

U pozadini svega ne stoji samo tehnologija, nego i politika. Tko odlučuje gdje će se graditi novi dalekovodi, trafostanice, vjetroparkovi i solarni kompleksi? Tko ima pristup jeftinoj struji, a tko plaća skuplju tarifu? Tko sjedi za stolom kad se pišu zakoni, a tko dobije obavijest tek kad je javna rasprava formalno završila?

AI data centri, proizvodnja EV-a i bitcoin rudarenje postali su najnoviji igrači u staroj igri lobiranja i regulacijskog zarobljavanja. U isto vrijeme gledamo kako se u EU-u razvodnjavaju ili usporavaju pojedini ESG standardi, odgađa provedba strožih klimatskih pravila i guraju brze 'digitalne' reforme koje često više pomažu velikim platformama nego građanima. Sve se to opravdava potrebom za 'konkurentnošću' i 'brzinom inovacija'.

Najgori scenarij nije tehnički kolaps mreže, iako ni to nije isključeno ako se forsiraju nerealni rokovi bez ulaganja u mrežu. Najgori je scenarij tihi zaokret u kojem se odluke o tome tko ima pristup energiji i pod kojim uvjetima sve više donose iza zatvorenih vrata, pod plaštom kompleksnosti i navodne neizbježnosti tehnološkog napretka.

Pod kojim uvjetima

AI data centri, električna vozila i dio kripto-industrije neće nestati. Pitanje više nije 'za ili protiv', nego 'pod kojim uvjetima'.

Odgovorna verzija ove tranzicije izgledala bi bitno drugačije od onoga što danas gledamo na mnogim tržištima. Veliki potrošači ne bi se priključivali na mrežu bez čvrstih obveza fleksibilnosti, sudjelovanja u balansiranju sustava i mjerljive lokalne koristi, od korištenja topline do nižih tarifa ili direktnih ulaganja u zajednicu. EV-i ne bi bili samo privatni gadgeti, nego dio javne energetske infrastrukture, uz modele nagrađivanja vlasnika koji stvarno puštaju svoje baterije u igru kad je sustavu najteže.

Rudarenje kripta moglo bi dobiti pristup struji samo tamo gdje zaista koristi viškove ili pomaže financirati mrežu koja će kasnije služiti i drugima, i to pod strogim, transparentnim pravilima.

Bez toga, lijepa priča o 'simbiotskoj' budućnosti energije ostaje samo još jedan sloj zelenog celofana preko stare priče gdje se profit privatizira, a rizici i troškovi ostaju svima ostalima.

Ključno pitanje za države, gradove i biznise nije hoće li se AI, EV-i i bitcoin razvijati, sigurno hoće. Pitanje je hoćemo li ih iskoristiti kao alat za demokratičniju, otporniju energetsku budućnost ili kao još jedan način da koncentriramo moć nad najvažnijom infrastrukturom modernog društva, a to je pristup jeftinoj, pouzdanoj električnoj energiji.

Odgovor ne mogu dati algoritmi, rudari ni baterije. Dat će ga regulator, politika i javnost, ako na vrijeme shvati da se ova utrka ne vodi samo u podatkovnim centrima i blockchainovima, nego na računima za struju.