Ambiciozni solarni geoinženjeri: Zamračili bi i Sunce da mogu

Pola stoljeća istraživači klime razmatraju mogućnost ubrizgavanja malih čestica u stratosferu kako bi se suprotstavili nekim aspektima klimatskih promjena. Vjeruju da bi, reflektirajući mali dio Sunčeve svjetlosti natrag u svemir, te čestice mogle djelomično nadoknaditi energetsku neravnotežu uzrokovanu nakupljanjem ugljikova dioksida, smanjujući zagrijavanje, kao i ekstremne oluje i mnoge druge klimatske rizike.

Hlađenje planeta tim oblikom solarnoga geoinženjeringa, nazvanim ubrizgavanje stratosferskog aerosola, zahtijevalo bi namjenski napravljenu flotu zrakoplova za velike visine čije bi sastavljanje moglo potrajati desetljećima. Tako su istraživači promišljali prije koji mjesec, prije nego što se Ujedinjeno Kraljevstvo prometnulo u globalnog predvodnika u solarnom geoinženjeringu, istraživanju za koje postoji globalni konsenzus da je riječ o najopasnijem koje čovjek može započeti i koje može najviše destabilizirati sustav.

Hoćemo Sunce, nećemo Sunce

Teško je ne primijetiti da s ovim našim svijetom i onima koji ga navodne vode nešto kronično nije u redu. Nakon što godinama slušamo o zelenoj energiji, Suncu i solarima, sada to isto Sunce i solare želimo 'naoblačiti'. Nikako da se odlučimo što mi to stvarno želimo. Želimo li energiju od Sunca ili nam je Sunce ipak prejako.

A još je smješnije što ovaj posljednji poguranac geoinženjeringa kojim se želi reflektirati dio Sunčeve svjetlosti natrag u svemir dolazi ni manje ni više nego od Engleza. U Velikoj Britaniji, poznatoj po sunčanom vremenu, stanovnici jedva čekaju da ih netko malo ohladi. Naravno, ovo je sarkazam jer, primjerice, London u prosjeku ima samo 68 sunčanih dana na godinu te 145 kišnih.

Ipak, oblaci u Velikoj Britaniji nisu spriječili tamošnju vladu da najavi investiciju tešku gotovo 57 milijuna funta kako bi se dio Sunčeve energije reflektirao natrag u svemir, čime Ujedinjeno Kraljevstvo postaje jedan od vodećih svjetskih financijera te vrste znanstvenih studija.

Ta znanstvena disciplina, poznata i kao solar radiation modification ili upravljanje solarnim zračenjem (SRM), izaziva istodobno nadu i zabrinutost. Jedni u tome vide privremenu slamku spasa, a drugi upozoravaju na etiku, nepredvidive nuspojave i rizik da takve tehnologije posluže kao izlika za odgodu dekarbonizacije.

Britanska Agencija za napredno istraživanje i inovacije (Aria) naglasila je da je zasad riječ isključivo o malim, eksperimentalnim projektima u svrhu prikupljanja podataka o mogućem djelovanju i sigurnosti geoinženjerskih intervencija. Dodaje da će eksperimenti biti pažljivo kontrolirani, s potpunom procjenom utjecaja na okoliš i konzultacijama s lokalnim zajednicama.

Planirano je objavljivanje svih podataka i postupaka prije početka izvođenja pokusa na otvorenom, a cilj je prikupiti ključne podatke koji bi mogli potvrditi (ili opovrgnuti) učinkovitost tehnologija koje se već godinama spominju u znanstvenim i političkim krugovima. No već samom najavom otvorena je Pandorina kutija kontroverzija, spekulacija, pa i teorija zavjere.

Posvjetljivanje sprejevima

Geoinženjering odnosi se na intervencije velikih razmjera u prirodne sustave radi ublažavanja posljedica klimatskih promjena. Najpoznatija metoda već je navedeni SRM koji uključuje smanjenje količine Sunčeve svjetlosti koja dopire do površine Zemlje. To se može provesti, primjerice, raspršivanjem reflektirajućih čestica u atmosferu ili s pomoću morskih sprejeva za posvjetljivanje oblaka.

Navodno. Zagovornici te metode tvrde da bi to moglo privremeno sniziti prosječne temperature, čime bi se kupilo vrijeme za drastične redukcije emisija stakleničkih plinova. No istodobno upozoravaju da je riječ o 'nužnom zlu' u slučaju da se globalna zajednica nađe pred tzv. točkama preokreta, nepovratnim promjenama poput kolapsa ledenih pokrova ili ključnih oceanskih struja.

– Neugodna je istina da nas sadašnji put zagrijavanja dovodi vrlo blizu niza klimatskih točaka preokreta u sljedećih stotinjak godina. Zato je ključno testirati ove pristupe u stvarnom svijetu i vidjeti jesu li uopće izvedivi i što bi njihovi učinci mogli biti – izjavio je profesor Mark Symes, voditelj programa Aria.

Soljenje oblaka

Druga najpoznatija metoda osvjetljivanje je morskih oblaka (marine cloud brightening –​ MCB). Riječ je o tehnici koja uključuje raspršivanje sitnih čestica morske soli u plitke oblake iznad oceana kako bi se povećala njihova reflektivnost, tj. sposobnost odbijanja Sunčeva zračenja, čime se smanjuje količina topline koja dopire do površine mora.

Skupina od 31 vodeća atmosferska znanstvenika prije dvije godine izradila je konsenzusnu znanstvenu mapu puta, tj. plan istraživanja koji bi trebao poslužiti kao temelj za procjenu održivosti i učinkovitosti MCB-a. Njihovo je istraživanje objavljeno u uglednom znanstvenom časopisu Science Advances.

– Zanimanje za MCB sve je veće, ali političari trenutačno nemaju dovoljno pouzdanih informacija na temelju kojih bi mogli donijeti odluke o mogućem korištenju te metode. Pitanje je možemo li s alatima koje danas imamo osmisliti istraživački program koji bi procijenio izvedivost MCB-a na globalnoj razini. Ako ne možemo, tada trebamo odrediti što nam još nedostaje – izjavio je glavni autor Graham Feingold, znanstvenik iz američke Nacionalne uprave za ocean i atmosferu (NOAA).

Zasjenjivanje Zemlje

Važno je naglasiti da umjetno zasjenjivanje Zemlje ne rješava uzrok klimatskih promjena.

– Zbog ubrzanog pogoršanja posljedica globalnog zagrijavanja, prisiljeni smo razmatrati i 'neidealne' pričuvne opcije kako bismo dobili na vremenu za smanjenje emisija i ublažavanje postojećih klimatskih opterećenja – upozorava suautorica studije Lynn Russell, klimatologinja sa Scrippsova instituta za oceanografiju Sveučilišta Kalifornija u San Diegu, i dodaje da je za bilo kakvo ozbiljno razmatranje primjene MCB-a potreban jasno definiran istraživački plan, koji mora istodobno uzeti u obzir i fizičke znanosti i društvene implikacije.

Na je istom tragu i Symes, voditelj iz Arije, koji kaže da se odluke ne mogu donositi na temelju samo kompjuterskih simulacija.

– Moramo razumjeti što se doista događa u atmosferi kad i ako unesemo te čestice – napominje Symes.

Nepredvidivi eksperimenti

Ipak, kritičari upozoravaju da bi takvi eksperimenti mogli izazvati nepredvidive posljedice, poput promjene obrasca padalina, smanjenja fotosinteze zbog manje Sunčeve svjetlosti te potencijalne štete za ekosustave i poljoprivredu.

Unatoč mogućoj šteti i apsolutnom nerazumijevanju mogućih posljedica još se jedna metoda manipulacije vremenom često spominje, a riječ je o ubrizgavanju aerosola u stratosferu (stratospheric aerosol injection – SAI). To je postupak kojim se u visoke slojeve atmosfere unosi sumporni dioksid (SO₂) radi stvaranja aerosola koji odbijaju dio Sunčeve svjetlosti, slično učinku velikih vulkanskih erupcija.

Novo istraživanje objavljeno u časopisu Atmospheric Chemistry and Physics, koje su proveli znanstvenici iz NOAA CSL-a i CIRES-a u suradnji s Cornellom i Sveučilištem Indiana, pokazuje kako se različitim strategijama ubrizgavanja SO₂ postižu različiti učinci, i to ne samo na temperaturu nego i stratosferski ozon, atmosfersku cirkulaciju te regionalne vremenske i oborinskeobrasce.

Naime, istraživači su s pomoću kemijsko-klimatskog modela simulirali različite scenarije SAI-ja mijenjajući količinu i geografsku širinu ubrizgavanja SO₂ te su pritom uočili znakovit uzorak: neželjene promjene u atmosferskoj cirkulaciji i oborinama poput zagrijavanja euroazijskih zima ili smanjenih oborina u tropskom pojasu bile su najizraženije kad je SO₂ ubrizgavan u tropskim krajevima, ali ublažile su se kad se ubrizgavanje premjestilo u umjerene ili polarne širine.

konačnici, znanstvenici su usporedili četiri načina ubrizgavanja SO₂ u stratosferu i otkrili da mjesto ubrizgavanja jako utječe na nuspojave. Ubrizgavanje u tropima izaziva veće poremećaje, poput zimskog zagrijavanja u Euroaziji i smanjenih oborina u tropskim krajevima. Ti se učinci znatno smanjuju ako se aerosoli ubrizgavaju u umjerenim ili polarnim širinama.

No svi scenariji smanjuju ozonski sloj iznad Antarktike, i to na različite načine. Stručnjaci naglašavaju da nijedna strategija nije bez rizika te da se moraju pažljivo odvagnuti svi regionalni i sezonski učinci prije bilo kakve primjene, ako je ikad bude.

Zamjena za dekarbonizaciju

Bez obzira na to o kojoj je metodi manipulacije riječ, najčešći argument protivnika SRM tehnologije jest strah da će takva rješenja umanjiti pritisak na vlade i industrije da smanje emisije stakleničkih plinova. Osim toga, postavlja se pitanje tko će odlučivati o tome kada, kako i gdje se provode takve intervencije jer atmosfera ne poznaje granice, a učinkovito globalno upravljanje bilo bi golem diplomatski izazov.

Najava britanskog eksperimenta odmah je izazvala bujicu dezinformacija na društvenim mrežama. Mnogi su korisnici ustvrdili da je vlada već godinama u tajnosti provodila takve eksperimente, spominjući famozne chemtrailse –​ teoriju zavjere prema kojoj zrakoplovi širom svijeta ispuštaju toksične kemikalije radi kontrole vremena ili populacije. Znanstvenici naravno tvrde da su takve tvrdnje neutemeljene.

– Nemoguće je u tajnosti provesti masovni eksperiment upravljanja vremenom. Bilo bi potrebno na stotine zrakoplova i to bi se vidjelo u javno dostupnim podacima – izjavio je Jim Franke sa Sveučilišta u Chicagu.

Wolfgang Cramer, profesor globalne ekologije u francuskom CNRS-u, dodaje da se 'geoinženjering ne može poistovjetiti sa zasijavanjem oblaka radi kiše. Solarno upravljanje zračenjem odnosi se na dugoročnu manipulaciju energetskom ravnotežom Zemlje'.

Potencijal i nepoznanice

Obojica stručnjaka naglašavaju da, iako su neke male simulacije ili laboratorijski eksperimenti prije provedeni, ne postoji nikakav dokaz o tajnim globalnim zahvatima.

– Rezultati istraživanja pogrešo se interpretiraju, a zatim dijele kao 'dokazi' na internetu – zaključuje Franke.

Prema dosadašnjim klimatskim modelima, umjereno korištenje SRM tehnologija moglo bi znatno ublažiti ekstremne klimatske pojave, ali sama tehnologija nosi rizike. Franke upozorava da bi reflektiranje Sunčeve svjetlosti moglo usporiti hidrološki ciklus.

– Ako smanjite količinu zračenja koje dolazi do površine Zemlje, smanjujete i isparavanje, a time i količinu padalina. To bi moglo izazvati suše u nekim regijama – objašnjava on.

Cramer dodaje da bi geoinženjering mogao stvoriti geopolitičke tenzije te da je to odličan recept za sukob. Osim toga, SRM ne rješava uzroke klimatske krize jer ne uklanja stakleničke plinove iz atmosfere, ne zaustavlja zakiseljavanje oceana i ne obnavlja prirodne sustave.

Čarobni štapić

Geoinženjering nije čarobni štapić, ali može postati privremeni alat ako se pokaže sigurnim, učinkovitim i etikom upravljanim. No samo kao dio šire strategije, a ne zamjena za dekarbonizaciju. Kao što je rekao Franke: – Ja sam za istraživanje, ali ne i za implementaciju bez globalnog dogovora. To mora biti odluka međunarodne zajednice, na temelju najboljih dostupnih dokaza.

I na kraju treba reći da sve u vezi s klimom treba uzeti s rezervom jer tko je dovoljno star, sjetit će se da je šezdesetih godina bila priča kako nestaje nafte, što će kulminirati 1972. s izvješćem 'Limits to Growth'. Zatim su sedamdesetih godina upozoravali da nam stiže novo malo ledeno doba, osamdesete su pak prošle u znaku kiselih kiša, devedesetih je problem bio u ozonskom omotaču. Početkom 2000-ih najavljeno je otapanje leda za deset godina, a 2010. došli smo do dizanja mora.

A evo, još smo tu, nafte nije nestalo, ledeno doba nije na vidiku (iako smo prema Milankovićevim ciklusima trenutačno u malome ledenom dobu), kisele kiše nisu uništile svu hranu i šume, led se nije otopio; štoviše, prije koji dan izašla je vijest da ga na Antarktici ima još i više. Naime, koristeći se podacima s NASA-inih satelita, istraživači sa Sveučilišta Tongji u Šangaju pratili su promjene u ledenom pokrovu Antarktike tijekom više od dva desetljeća.

Opći je trend znatan gubitak leda na kontinentu, ali od 2021. do 2023. Antarktika je dio tog izgubljenog leda vratila. Kako i zašto, ne znaju, ali mnoge klimatske teorije zbog toga padaju u vodu. I, na kraju, razina mora, kažu, raste, ali to još nitko na priobalju ne primjećuje, a i milijarderi i dalje kupuju svoje kućerine tik uz more.