U rekonstrukciju i izgradnju prijenosne i distribucijske mreže trebalo bi investirati skoro 6 milijardi kuna, a u investicije u izgradnju proizvodnih postrojenja oko 2,5 milijardi eura u prvom investicijskom ciklusu
Hrvatska je napravila jako puno kako bi se i dalje razvijao sektor obnovljivih izvora energije, a što još nije regulirano, regulirat će se kroz Zakon o tržištu električne energije i Zakon o obnovljivim izvorima energije i visokoučinkovitoj kogeneraciji. Promjenom tih zakona će se jasno definirati postupak razvoja projekata čime će se izbjeći slučajevi da se više developera nalazi istom obuhvatu, što je dosad bio slučaj, ispričao nam je Ante Merčep, direktor Croatian Green energy, koja se bavi proizvodnjom električne energije iz OIE. Kako on navodi, Hrvatskoj predstoji donošenje podzakonskih akata kojima će se regulirati uvjeti priključenja, kao i naknada za priključenje koja će biti određena kroz metodologiju HERA-e.
- Važno je reći da se nalazimo u jedinstvenom razdoblju u kojem su nam na raspolaganju i bespovratna sredstva za zelenu tranziciju - NPPO, što otvara mogućnost rekonstrukcije i izgradnje nove prijenosne i distribucijske mreže koja bi bila u funkciji sljedećih 70-100 godina. Geopolitička situacija u svijetu, a posebice u Europi, pokazuje nam koliko je bitno da je država energetski samodostatna jer kroz to iskazuje i svoju suverenost. Želim istaknuti i aktivnost Ministarstva gospodarstva i održivog razvoja koje je, usudio bih se reći preuzelo "energetske uzde" te vrlo jasno rukovodi energetskom tranzicijom. Ipak, da bi ta tranzicija bila uspješna jednako aktivna trebaju biti i druga javnopravna tijela.
Tko bi, po Vašem mišljenju, trebali biti predvodnici energetske tranzicije u Hrvatskoj, koje industrije i koje tvrtke u Hrvatskoj?
Predvodnik i inicijator tranzicije je privatni sektor, no veliku važnost vidim i u djelovanju javnog sektora jer raspolaže potrebnim kapacitetima koji mogu konzumirati proizvedenu električnu energiju iz OIE. Za uspješnu tranziciju važno je je međusobno razumijevanje i zajedničko djelovanje oba sektora. Privatni sektor nema ovlasti donositi javne akte, npr. prostorne planove koji definiraju lokacije i uvjete izgradnje proizvodnih postrojenja iz OIE, ali može ukazivati na ono što bi trebalo mijenjati. Tako primjerice u pojedinim lokalnim prostornim planovima postoji odredba kojom se propisuje udaljenost postrojenja solarnih elektrana od naselja 500 ili 800 m iako solarne panele građani stavljaju i na svoje krovove. Privatni sektor u ovom slučaju može jasno elaborirati zbog čega ovakva odredba nema smisla kad su u pitanju solarne elektrane, ali ima kad je riječ o vjetroelektranama. Među predvodnicima tranzicije bi trebao biti i HEP jer svojim investicijama i planovima ide u tom smjeru OIE. Trebao bi biti partner privatnom sektoru kako bi zajednički lakše postigli zadane energetske ciljeve. Možda treba sagledati i eventualnu potrebu za revizijom Energetske strategije RH, odnosno scenarija S1 i S2, jer prikazane brojke možda više neće biti dostatne za zadovoljavanje energetskih potreba RH. Upravo je tu potrebna sinergija privatnog i javnog sektora.
Postoje li u procesu tranzicije uska grla i kako ih riješiti?
Postoje, a jedno od značajnih uskih grla je sporost donošenja odredbi prostornih planova (PP) koji definiraju uvjete izgradnje proizvodnih postrojenja. Primjerice, prostorni plan Splitsko-dalmatinske županije je nakon izmjene 2013. godine sljedeću imao tek u studenom 2021. U tom razdoblju od čak 8 godina nije mogla biti izgrađena nova prijenosna ili distribucijska mreža i nisu mogle biti implementirane nove tehnologije. Investitori su svo to vrijeme čekali izmjene i dopune prvenstveno PP županije, a zatim i jedinica lokalne samouprave, kako bi uopće mogli pokrenuti procedure i napraviti prve korake prema razvoju projekata. Navedeni problem prisutan je i u drugim županijama, a može se riješiti kroz češće ciljane izmjene i dopune PP što bi omogućilo bržu energetsku tranziciju, a time i povećanje domaće proizvodnje električne energije (EE). To je temeljeni uvjet za upravljanje cijenama EE koje su na tržištu trenutno neodrživo visoke. Usko grlo nastaje i zbog neusklađenosti trajanja aktivnosti javno-pravnih tijela u odnosu na zakonom propisane rokove. Mi koji razvijamo projekte ne možemo poštivati propisane rokove jer ih se ne drži birokratski sustav koji nam izdaje rješenja i dozvole. To se mora promijeniti i funkcionirati unutar razumnih rokova.
Koliko će rat u Ukrajini ubrzati ili eventualno usporiti ili staviti na čekanje europski Zeleni plan koji je trebao dodatno ubrzati te prijelaze na OIE?
Utjecaj rata i poremećaj na tržištu energenata upozorio je na stratešku važnost diversifikacije energetskih opskrbnih pravaca. U svjetlu aktualnih događanja i investicija u LNG terminal Omišalj, koja je na početku bila osporavana, sada pokazuje svoju stratešku važnost. Svaka suverena država mora imati diversificirane dobavne pravce, makar oni u početku ne pokazuju najveću ekonomsku isplativost. Ni autoceste u početku nisu bile isplative, a danas zahvaljujući njima imamo odličnu prometnu povezanost. Tako je i s energetskim projektima, oni se ne grade za samo jednu generaciju, kao što ni naši očevi i djedovi nisu gradili prijenosnu i distribucijsku mrežu za sebe, nego za buduće generacije. Da su se vodili tadašnjom ekonomskom računicom ne bi niti započeli s izgradnjom. Osim zbog evidentnih globalnih energetskih razloga, zelenu tranziciju je potrebno ubrzati i u cilju rasta domaćeg BDP-a, odnosno povećanja investicijskog ciklusa. On bi kroz rekonstrukciju i izgradnju prijenosne i distribucijske mreže predstavljao iznos od skoro 6 milijardi kuna. Investicije u izgradnju proizvodnih postrojenja iznosile bi cca 2,5 milijardi eura u prvom investicijskom ciklusu. Važno je reći da i da se investicijama u energetskom sektoru potiče razvoj novog know-how učinka koji donose nove tehnologije, a taj segment unapređuje društvo i u ekonomskom, i u znanstvenom, i socijalnom aspektu. Zeleni plan bi trebalo još više ubrzati i prihvatiti kao jedini održiv scenarij u kojem svi trebaju dati svoj doprinos. Jedino tako možemo izbjeći ili barem umanjiti ovakve energetske krize u budućnosti.
Koliko se danas u EU kalkulira oko energetske tranzicije zbog aktualne geopolitičke situacije?
Smatram da je europski nagon za energetskom tranzicijom i dalje jak, čak jači nego prije, a to se vidi prema stavovima čelnika država članica EU. Nema više mjesta za pojedinačne kalkulacije i interese ako želimo nastaviti živjeti na ovom planetu. Akcije je potrebno poduzimati sada, a ne gubiti vrijeme na rasprave i prepirke začinjene populizmom, kako na europskoj, tako i na nacionalnoj razini. Pozvao bih sve dionike da sagledaju na koji način mogu doprinijeti što bržoj i bezbolnijoj tranziciji jer tako pridonose ostavštini svojoj djeci i unucima. Samo zajedničko djelovanje s jedinstvenim ciljem može omogućiti uspjeh zelene tranzicije. Bez toga su svi zakonski akti, planovi i strategije samo mrtvo slovo na papiru.