Očigledno je da ciljevi postizanja klimatske neutralnosti Europske unije neće biti postignuti sadašnjim tempom promjena do roka koji je postavljen
Green deal odnosno Zelena tranzicija nova je europska strategija rasta, koja će Uniju, tako barem smatraju činovnici u Bruxellesu, pretvoriti u moderno, resursno učinkovito i konkurentno gospodarstvo. Cilj je europskog Zelenog plana jest učiniti Europu klimatski neutralnom do 2050., potaknuti gospodarstvo zelenom tehnologijom, stvoriti održivu industriju i promet te smanjiti onečišćenje. Pretvaranje klimatskih i ekoloških izazova u prilike učinit će tranziciju pravednom i uključivom za sve.
O izazovima oko Zelene tranzicije porazgovarali smo sa Draženom Jakšićem, ravnateljem Energetskog instituta Hrvoje Požar. EU je, kaže Jakšić, usvojila ciljeve za smanjenje emisije stakleničkih plinova, povećanje energetske učinkovitosti i povećanje udjela obnovljivih izvora energije i Hrvatska ih relativno uspješno ispunjava u usporedbi s ostalim zemljama članicama.
Što to konkretno znači? Kako se ta zadaća ispunjava?
– Hrvatska je značajno povećala proizvodnju iz obnovljivih izvora energije izgradnjom vjetroelektrana i solarnih elektrana. U energetsku obnovu zgrada uložena su značajna sredstva iz europskih fondova i nacionalnih izvora financiranja. Mnoge su tvrtke također uložile u energetsku učinkovitost i smanjenje potrošnje energije. Stoga se ne može govoriti o pripremama za energetsku tranziciju; ona se već intenzivno provodi.
No, očigledno je da ciljevi postizanja klimatske neutralnosti neće biti postignuti sadašnjim tempom promjena, već se one moraju ubrzati u svim segmentima. Na toj se premisi temelji novi sveobuhvatni paket legislativnih promjena EU 'Spremni za 55' koji će postaviti još ambicioznije ciljeve i instrumente zelene tranzicije.
Tko bi, po Vašem mišljenju, trebali biti predvodnici te tranzicije? Koje industrije i koje tvrtke?
– Ne postoji niti jedna industrija, tvrtka pa ni pojedinac kojeg se zelena tranzicija ne dotiče. Svaka poslovna i ljudska aktivnost troši neki oblik energije, a upravo su učinkovit način potrošnje i čista proizvodnja energije okosnica zelene tranzicije.
One industrijske grane i djelatnosti koje najviše doprinose stakleničkim plinovima imaju pred sobom i najveće izazove u energetskoj tranziciji. Energetski intenzivne industrije, sektor zgradarstva ii prometni sektor zahtijevaju značajna ulaganja kako bi dekarbonizirali svoje djelatnosti i uvele principe održivosti i kružnog gospodarstva.
Postoje li u procesu tranzicije uska grla i kako ih riješiti?
– Poslovni sektor svjestan je potreba za postizanjem energetskih ušteda, ne samo radi doprinosa ublažavanju klimatskih promjena, nego prvenstveno radi smanjenja troškova energenata koji u određenim djelatnostima predstavljaju značajan udio ukupnog troška proizvoda i usluga. Ulaganja u energetsku učinkovitost podižu i konkurentnost kompanija i smanjuju izloženost varijabilnosti cijena energenata.
No, tvrtke često nemaju unutarnje resurse, kako stručne tako i financijske, za dekarbonizaciju svog poslovanja. Premda su izvori financiranja za takve projekate sve brojniji i izdašniji, sve se više očituje nedostatak stručnjaka koji će pomoći u osmišljavanju strategija i mjera za postizanje ušteda, kao i za njihovu implementaciju.
I Energetski institut Hrvoje Požar se sve više okreće poslovnom sektoru upravo pružajući takve usluge. U svojoj smo viziji istaknuli kako želimo biti generator promjena prema klimatski neutralnom društvu i pomažemo tvrtkama u smanjenju potrošnje energije i ugljičnog otiska. U tome sudjeluju i brojne druge tvrtke, energetske agencije i organizacije civilnog društva jer je nužno podizanje svijesti i znanja o zelenoj tranziciji na razini cijelog društva.
Koliko će, prema Vašem mišljenju, rat u Ukrajini ubrzati ili eventualno usporiti ili staviti na čekanje europski Zeleni plan?
– Ova brutalna agresija na Ukrajinu imat će dugoročne posljedice ne samo na europsku sigurnost i stabilnost, nego i na svjetske tokove energije i novca. Ciljevi dekarbonizacije preklapaju se s potrebom smanjenja ovisnosti Europe o ruskim fosilnim energetskim izvorima te će u dugom roku posljedice ovog konflikta povećati napore u zelenoj tranziciji. Za njenu provedbu, osim financijskih sredstava, potrebno je i vrijeme za realizaciju ulaganja u nove energetske tehnologije i energetsku učinkovitost. Stoga je u kratkom roku Europa u velikim problemima.
Kratkoročni fokus je na osiguranju dovoljnih količina prirodnog plina za iduću ogrjevnu sezonu i supstituiranju ruskih energenata s drugih tržišta, a ona su, po logici stvari, udaljenija i skuplja. Pritom je do nezapamćenog porasta cijena energenata došlo neposredno prije izbijanja ove krize. Očito je da da će Europljani biti najveći gubitnici i u sljedećih nekoliko godina plaćati skuplju energiju za zadovoljenje svojih potreba, dok će profitirati druge izvoznice nafte i prirodnog plina.
Skuplji energenti za mnoge tvrtke, nažalost, znače i smanjenje investicijskog potencijala potrebnog za energetsku tranziciju. Radi smanjenja cjenovnog udara na stanovništvo, značajniji dio dodatnog troška bit će prebačen na energetske tvrtke u državnom vlasništvu, što će im dodatno umanjiti potencijal za brzu energetsku tranziciju.
Koliko je uopće jak europski nagon za zelenu tranziciju u svjetlu novih geopolitičkih događaja, sigurno se priča po kuloarima u stručnim krugovima da bi neke zemlje jednu politiku, druge drugu?
– Najnoviji geopolitički događaji naglašavaju važnost energetske sigurnosti, a u tom aspektu diverzifikacije dobave energenata i povećanje razine energetske samodostatnosti, što znači domaće obnovljive izvore. U tom pogledu nema previše prijepora oko smjera tranzicije, ali ih ima oko moguće uloge prirodnog plina i nuklearne energije.
Prirodni plin tretira se kao prijelazno gorivo, koje u prvom redu nadomješta ugljen u proizvodnji električne energije, što sa sadašnjim cijenama i ograničenjima dobave postaje upitno. Uključivanjem nuklearne energije u europsku taksonomiju održivih tehnologija svjedočimo sve većem interesu i razmatranjima oživljavanja ovog niskougljičnog izvora energije koji može značajno doprinijeti energetskoj tranziciji.
No, sigurnosni aspekti koji su naglašeni ovim bezumnim ratom u Ukrajini zamućuju tu perspektivu. Percepcija sigurnosti nuklearne tehnologije ovisi kako o njenoj mirnodopskoj, tako i o vojnoj primjeni i bilo kakav mogući nuklearni incident u okviru ruskog vojnog djelovanja mogao bi ponovno zaustaviti razmatrane projekte nuklearnih elektrana.