Zbog neadekvatnih državnih politika, slabog odgovora na klimatske i druge izazove, mladi gube nadu u svjetlu budućnost, osjećaju se prestrašeno i iznevjereno
Prije malo više od godinu dana, kompanija The Lancet predstavila je poražavajuće rezultate istraživanja o emocionalnom stanju mladi, posebno u vezi takozvane eko-anksioznosti, odnosno straha da budućnosti, jednostavno, nema, jer neće ni biti planeta.
U istraživanju je sudjelovalo 10 tisuća mladih (16 do 25 godina) iz deset svjetskih zemalja, a njih čak 45 posto izjavilo je da im osjećaji u vezi klimatskih promjena negativno utječu na svakodnevicu. Većina ih ima negativan stav prema klimatskim promjenama, odnosno smatra da stvari galopiraju nizbrdo, ima malo nade za spas. Ovako loši rezultati, objasnili su istraživači, rezultat su neadekvatnih vladinih politika, slabog odgovora na rastuće klimatske izazove zbog kojih se mladi osjećaju iznevjereno.
Budući da su se vladajući usredotočili na druge probleme (ako ijedne uopće rješavaju), a globalna situacija, blago rečeno, ne obećava, organizacije poput Sveučilišta East Anglia odlučile su uzeti stvar u svoje ruke.
Iz tjeskobe u nadanje
U partnerstvu s organizacijama koje se bave mentalnim zdravljem Norfolk i Waveney Mind, sveučilište je lansiralo program ‘Mindfulness and Active Hope‘, jedini tečaj takve vrste u Ujedinjenom Kraljevstvu, a i šire. Tijekom šest tjednih sesija, studentima pružaju podršku, uče ih vještinama suočavanja sa stvarnim svijetom te kako eko-anksioznost transformirati u ‘aktivno nadanje‘. Tehnike pomnosti ili ‘mindfulnessa‘ pomažu im da smire tjeskobne misli, pažnju skrenu prema vlastitom, unutarnjem biću i izgrade rutinu brige o sebi.
Tečaj se oslanja na međunarodni bestseller Joanne Macy i Chrisa Johnstonea ‘Active Hope: How to Face the Mess We‘re in without Going Crazy‘ u kojem autori iznose metode osnaživanja u vremenima osobnih ili makro-kriza, a koje počivaju na idejama iz svijeta mitologije, spiritualnosti, holističke znanosti i moderne psihologije. Iako je knjiga napisana prije ravno deset godina, sada je potrebnija nego ikad, a ostaje se nadati da će i domaće organizacije (posebno političke), slijediti primjer britanskog sveučilišta te se posvetiti mladima na čijim leđima doista počiva budućnost.