Posljednjih desetak godina nuklearna je energija bila u svojevrsnom stanju mirovanja. Prednost proizvodnji energije dana je ‘zelenim izvorima‘ poput sunca i vjetra, no globalni događaji u posljednje dvije godine pokazuju da su se mnoge zemlje prelagano odrekle, realno najčišće zelene energije, koja se sada vraća i to na velika vrata.
Još tamo 1973. godine, tadašnji američki predsjednik Nixon uhvatio se u koštac s nuklearnom energijom pokrećući novi program nazvan ‘Projekt neovisnosti‘. Nixonov cilj je bio izgraditi 1000 nuklearki do 2000. godine, a kako se predviđalo te bi nuklearne elektrane zadovoljile 200 posto američkih potreba za električnom energijom do 2022. godine. Da se to ostvarilo, ne bi bila potrebna ni energija od vjetra, sunca, prirodnog plina ili vode, a ne bi bilo ni emisija ugljika koje se stvaraju upotrebnom tih izvora energije.
Nuklearne elektrane kao gorivo koriste male količine urana, a budući da je urana iznimno bogat energijom, utjecaji rudarenja su minimalni u usporedbi s ugljenom, naftom... čak i energijom vjetra. Također, nuklearna proizvodnja ne proizvodi onečišćenje iz svojih operacija. Nije važno je li vjetrovito, sunčano ili kišovito, nuklearka radi. Najbolje od svega je to što nuklearna energija osigurava goleme količine bazne energije - oko 1 GW po reaktoru što znači da je jedno postrojenje s dva reaktora sposobno opskrbiti više od milijun domova energijom. Međutim, od naručenih 1000 nuklearnih reaktora nije izgrađen niti jedan, a u SAD-u nuklearna energija osigurava samo 20 posto električne energije.
Od sedamdesetih do danas, nuklearna je energija doživjela pad, a zakucala ju je nesreća u Fukushimi 2011. godine. Taj je događaj srušio preostalu podršku za nuklearnu energiju na najniže grane ikad.
Vrijeme promjena
Ruska invazija na Ukrajinu koja je počela u veljači 2022. dala je nuklearno energiji dodatni poticaj. Osvijetljena ruskim prirodnim plinom, europska energetska mreža suočila se s krizom koja se samo djelomično zaustavila zahvaljujući neobično toplom vremenu. Kada su europske zemlje shvatile da joj ruski plin izmiče, ponovno su u fokus vratili nuklearnu energiju. Posebno se gledalo prema Njemačkoj koja je odlučila ugasiti sve svoje nuklearne elektrane, istovremeno ulažući u vjetar i solarnu energiju što su analitičari ocijenili kao krajnje nesmotreno.
I dok su u Europi svi ‘poludjeli‘ za net zero agendom okrećući se suncu i vjetru kao nekakvi hipiji, sve kako bi tobože spasili planet, Kina i Rusija su povećavali svoj broj nuklearnih reaktora. Godine 2021. u svijetu je u pogonu bilo 439 nuklearnih reaktora, od toga Kina trenutno ima 38 reaktora nuklearne energije u radu i 19 u izgradnji, dok Rusija također broji 38 nuklearnih reaktora u radu te 15 u izgradnji. Dodatno, čak 42 nuklearna reaktora diljem svijeta su napravljena koristeći Rusku nuklearnu tehnologiju.
Pitanje goriva
Nuklearni reaktori se pokreću obogaćenim uranom. Prema jednom izvješću Rusija iskopa približno šest posto proizvedenog sirovog urana godišnje. To je količina koja se može nadomjestiti ako druge zemlje koje kopaju uran povećaju svoju eksploataciju urana. Međutim, uran ne ide izravno iz rudnika u nuklearni reaktor. Mora proći kroz pretvorbu i obogaćivanje prije nego što se može koristiti kao gorivo u nuklearnom reaktoru. A tu je Rusija dominantan igrač i posjeduje 40 posto ukupne svjetske infrastrukture za pretvorbu urana i 46 posto ukupnog svjetskog kapaciteta za obogaćivanje urana.
U izvješću koje su složili koautori Paul Dabbar, bivši podtajnik za energetiku za znanost pri Ministarstvu energetike i Matthew Bowen, istraživač u Columbijinom centru za globalnu energetsku politiku, pišu kako je upravo to mjesto gdje bi savezničke zemlje i SAD trebale povećati svoje napore, tj. usmjeriti pozornost. Osim Rusije, te mogućnosti pretvorbe i obogaćivanja urana postoje u Kanadi, Francuskoj, Njemačkoj, Nizozemskoj, Ujedinjenom Kraljevstvu i Sjedinjenim Državama.
Ti su kapaciteti dovoljni da nadomjeste barem dio pretvorbe i obogaćivanja koji su potrebni zapadnim nuklearnim reaktorima, ali nije jasno hoće li kapacitet moći u potpunosti zamijeniti ruski kapacitet, navodi dvojac u svom izvješću.
- Više ulaganja u rudarstvo, pretvorbu i postrojenja za obogaćivanje moglo bi biti potrebno kako bi se zapadni lanci nuklearnog goriva potpuno oslobodili ruske upletenosti. Međutim, dodavanje dovoljno novih kapaciteta pretvorbe i kapaciteta obogaćivanja trebat će godinama - pišu Dabbar i Bowen u svom izvješću.
No, kako bi uvjerili privatne tvrtke da ulože svoj novac i resurse u infrastrukturu potrebno je da se vlada obveže da se neće vratiti na ruske isporuke, smatraju Bowen i Dabbar. Kažu kako je briga privatnih investitora da bi se kroz koju godinu uvoz ruskog urana mogao vratiti na staro, to što bi potkopalo privatna ulaganja i dovelo do vjerojatnih gubitaka tih ulaganja. Trenutno u SAD-u, postoji samo jedno postrojenje za pretvorbu urana, u Metropolisu u Illinoisu, ali ono još uvijek u stanju pripravnosti.
Izvoz nuklearnih reaktora
Iako je nuklearnim izvoznim tržištem prvenstveno dominirala Rusija u proteklom desetljeću, Kina počinje snažno napredovati. Čak 67 posto svih reaktora koji će biti dovršeni u svijetu do 2030. bit će ili iz Rusije ili Kine. Ruski državni Rosatom ima 133 milijarde dolara izvoznih narudžbi reaktora - više od pedeset reaktora u devetnaest zemalja a Kina planira izvesti trideset svojih reaktora Hualong One do 2030., čime će zaraditi 390 milijardi dolara.
Savez za nuklearnu energiju u Europi
Ruska invazija, čini se, opametila je čelnike jedanaest europskih zemalja koji su krajem veljače u Stockholmu potpisali deklaraciju s ciljem ‘zajedničkog ponovnog potvrđivanja želje za jačanjem europske suradnje u području nuklearne energije‘. Potpisnici su se obavezali da će bliže surađivati u cijelom lancu nuklearne opskrbe i promicati ‘zajedničke industrijske projekte‘ u novim proizvodnim kapacitetima, kao i nove tehnologije poput malih reaktora.
- Nuklearna energija jedan je od mnogih alata za postizanje naših klimatskih ciljeva, za proizvodnju osnovne električne energije i osiguranje sigurnosti opskrbe - stoji u deklaraciji koja je potpisana na marginama sastanka ministara energetike EU-a koji je organizirala Švedska, trenutni nositelj šestomjesečnog rotirajućeg predsjedanja EU-om.
Francuska ministrica za energetsku tranziciju Agnès-Pannier Runacher, koja je inicirala sastanak, rekla je da je cilj saveza ‘strukturirati suradnju na cijelom lancu nuklearne vrijednosti‘ i pružiti Europi ‘sve alate za postizanje ugljične neutralnosti do 2050. godine‘.
Jedanaest potpisnica su Bugarska, Hrvatska, Češka, Finska, Francuska, Mađarska, Nizozemska, Poljska, Rumunjska, Slovačka i Slovenija.
Zajednički industrijski projekti
Ciljevi suradnje su promicanje istraživanja i inovacija kao i pomoć u postavljanju ‘jedinstvenih sigurnosnih pravila u skladu s najboljom međunarodnom praksom. Ključno je ‘ojačati industrijsku suradnju u razvoju europskih nuklearnih kapaciteta‘ i istražiti ‘zajedničke industrijske projekte‘ za nove reaktore - stoji u zajedničkoj deklaraciji.
Povjerenik Simson, koji je sudjelovao na sastanku zajedno s jedanaest ministara energetike, pozvao je zemlje sudionice da se diverzificiraju od ruskog nuklearnog goriva i aktivno sudjeluju u partnerstvima na malim modularnim reaktorima (SMR).
Čini se da je Europa ipak došla pameti i da su zemlje konačno počinju voditi računa o nuklearnoj energiji, bez koje EU-ov mokri san o net zero do 2050. neće biti moguć.