Cijena prelaska na zelenu ekonomiju iznosit će 3,5 bilijuna dolara godišnje, prema novoj studiji koja analizira troškove zelene globalne ekonomije, a koju je izradila konzultantska kuća McKinseyja.
McKinsey u svojoj studiji kaže kako će ukupna globalna potrošnja vlada, poduzeća ali i pojedinaca za sustave za zelenu energiju morati porasti na 3,5 bilijuna dolara godišnje, svake godine, ako želimo imati bilo kakve šanse da stignemo do nulte emisije 2050. godine.
To je povećanje od 60 posto u odnosu na današnju razinu ulaganja i ekvivalentno je polovici globalne dobiti poduzeća, četvrtini svjetskih poreznih prihoda i 7 posto potrošnje kućanstava. Dodatnih 1 bilijun dolara također bi trebalo preraspodijeliti s visokoemisionih na niskougljična sredstva.
- Postizanje neto nulte emisije do 2050. godine podrazumijevalo bi temeljnu transformaciju globalnog gospodarstva - kaže McKinsey u izvješću.
Izvješće iznosi šest karakteristika tranzicije na zeleno gospodarstvo, počevši od toga da će utjecati na sve industrije. I kaže da sedam energetskih sustava i sustava za korištenje zemljišta stvaraju sve svjetske emisije stakleničkih plinova. Cijena prijelaza na nultu emisiju bit će značajna, kaže se u izvješću. Većina će se toga dogoditi ranije tijekom tranzicije, ali će neravnomjerno pasti na zemlje u razvoju i proizvođače fosilnih goriva, stvarajući rizike od poremećaja u opskrbi energijom i povećanja cijena. No, također će biti novih prilika u svijetu s niskim udjelom ugljika, dodaju iz McKinseyja.
Utjecaj zelene ekonomije na potrošače
Najuočljiviji učinci na svakodnevni život uključivat će rastuće račune za energiju, gubitak radnih mjesta u industrijama s visokim emisijama, promjene u tome što ljudi jedu i povećanje izdataka kako bismo okončali našu ovisnost o fosilnim gorivima za grijanje domova i putovanja, navodi se u izvješću.
Prijelaz energetskog sektora na nultu emisiju ugljika i jačanje elektroenergetskih mreža kako bi se suočili s očekivanim udvostručenjem globalne potražnje do 2050. povećat će račune za 25 posto između 2020. i 2040., predviđa se u izvješću.
Čak i kada se izvrše potrebne promjene, cijene električne energije će i dalje biti 20 posto više do 2050. godine, iako bi tehnološke inovacije mogle pomoći u ublažavanju rasta cijena. Troškovi bi mogli biti znatno veći ako proizvođači ne uspiju izgraditi fleksibilne i pouzdane jeftine električne mreže.
Iako će udaljavanje od fosilnih goriva koštati 185 milijuna radnih mjesta, zeleno gospodarstvo stvorit će 200 milijuna novih do 2050., uključujući osam milijuna u obnovljivim izvorima energije, vodiku i biogorivima. U izvješću se navodi kako će se potrošači suočiti s troškovima zamjene sustava grijanja koji rade na fosilna goriva, te će morati promijeniti svoju prehranu kako bi izbjegli hranu s visokim emisijama poput mesa.
Industrije s visokim emisijama – koje danas čine 20 posto globalnog BDP-a bit će najviše pogođene tranzicijom. Proizvodnja ugljena će biti gotovo zaustavljena do 2050. godine, dok će se proizvodnja nafte i plina više nego prepoloviti. Također će doći do povećanja troškova proizvodnje čelika za 30 posto, dok će proizvodnja cementa poskupjeti za 45 posto do 2050. godine.
Iz Svjetskog ekonomskog foruma kažu kako je ključno da poduzeća, kreatori politike i civilno društvo unaprijede sveobuhvatne kratkoročne i dugoročne klimatske mjere u u skladu s ciljevima Pariškog sporazuma o klimatskim promjenama.
Ne baš glatki prelazak
Prelazak na obnovljive izvore ne rješava probleme eskalacije korištenja resursa. Za izgradnju potpuno novog energetskog sustava potrebno je mnogo materijala, od kojih su neki rijetki i teško ih je izdvojiti. Za razliku od izgorjelog goriva, metal se može reciklirati, ali to neće pomoći pri izgradnji novog sustava po prvi put. Istraživanje je zaključilo da, iako su neki metali oskudni (osobito kobalt, kadmij, nikal, zlato i srebro),' sustav potpuno obnovljive energije vjerojatno neće iscrpiti rezerve i resurse metala do 2050. godine'. Vjerojatno!
Ali mnogi metali su jako lokalizirani. Polovica svjetskih rezervi kobalta nalazi se u Demokratskoj Republici Kongo, polovica litija je u Čileu, a 70 posto rijetkih metala, koji se koriste u vjetroturbinama i elektromotorima, nalazi se u Kini.
Rasipna potrošnja je drugo pitanje. Nove tehnologije (roboti, dronovi, ai) i gospodarski rast dovode do povećanog korištenja energije i resursa. Istraživanje koje je analiziralo emisije na razini kućanstava u europskim zemljama pokazalo je da je 1 posto stanovništva s najvećim ugljičnim otiscima proizvelo 55 tona ekvivalentnih emisija CO₂ svaki, u usporedbi s europskim medijanom od 10 tona.
Znanstvenici su upozorili na veliku potrošnju imućnih i vodi se žustra rasprava o tome kako je smanjiti uz očuvanje stabilnog društva. Jedan od načina da se ova pitanja preokrenu je da krenete od dna i zapitate se: koja je minimalna energija potrebna za osnovne ljudske potrebe?
Jedna studija smatra da 'pristojan život' uključuje udobno stanovanje, dovoljno hrane i vode, 10.000 km putovanja godišnje, obrazovanje, zdravstvenu zaštitu i telekomunikacije za sve na Zemlji. To sve očito do sada nismo uspjeli postići.
Kako navode, imućni će biti najveći problem za postizanje nulte emisije, kao i Kina koja je izvan svih klimatskih ugovora i dogovora.