Zeleno i digitalno
StoryEditor

Mlaka energetska tranzicija: Tko će ako neće realni sektor povući i za dekarbonizaciju?!

23. Travanj 2022.
Zelena tranzicija samo je fusnota, nešto što na papiru ostaje kao važna strateška odrednica. Jest važna, ali nije baš toliki prioritet kakvim se želi prikazati. Naravno, to nitko ne želi reći javno i naglas! No kažu da je važno da investicije dolaze velikim dijelom iz privatnog sektora te da projekti koji se vežu uza zelenu tranziciju postanu ekonomski isplativi

Neprijateljski plin iz neprijateljske Rusije nikada nije bio potrebniji i nikada nije bio nepoželjniji. Nešto poput toksičnog ljubavnika, znaš da ga moraš maknuti iz svog života, ali ne znaš kako. Još kad se tome zbroji milijardu eura, koliko, prema pisanju brojnih europskih medija, zemlje Europske unije svakodnevno isplaćuju Rusiji za plin, nije ni čudo da nam Ukrajinci prigovaraju da financiramo rat. No da Europa zna kako, davnih dana bi se ona riješila i Rusa i njihova plina. Možda ne sve zemlje, ali mnoge. I sad smo tu gdje jesmo, na povijesnoj prekretnici kad moramo donijeti jasne i konkretne odluke, ali nismo u stanju jer – alternative nema. Dok je EU proteklih godina sanjario o zelenoj tranziciji i energetskoj neovisnosti, sa zebnjom gledajući u svoje nuklearke i elektrane na ugljen, proglasivši ih potencijalnom ugrozom i zagađivačima broj 1, dogodio se rat i odjednom se stječe dojam kao da su sve te stare agende pod upitnikom kao nikad prije. A ustvari...

Neprijateljski energenti

Dok se ne odlučimo što ćemo s ruskim plinom i sami sa sobom, Europa unatoč svemu zauzima, barem kada je službena komunikacija u pitanju, stajalište da je zelena tranzicija neophodna i nužna, ali istodobno se šalju i neke drugačije poruke. Primjerice, sve europske zemlje donekle je zatekao brz ekonomski oporavak gospodarstava nakon pandemije, a cijena tog oporavka bila je velika potražnja ne samo za plinom, već i za električnom energijom. A budući da u svijetu i EU nema dovoljno struje iz obnovljivih izvora energije (OIE) vjetra, sunca ili vode, a ni iz nuklearki, a kamoli iz vodika, spoja koji je postao mokri san briselskih birokrata, uglavnom se za potrebe odgovora na oporavak i pojačanu potražnju za doslovno svime koristi plinom ili u najboljem slučaju strujom nastalom iz ugljena. Plin je, to sad znamo, ako je ruski, neprijateljski energent, a ni ugljen nije baš eco friendly niti se u bilo kojem slučaju može smatrati čistim ili zelenim.

U prošloj je godini u svijetu proizvodnja iz termoelektrana na ugljen povećana za devet posto, a i emisije stakleničkih plinova povećane su za sedam posto. Ali tko bi pazio na te detalje kad BDP raste, oporavak vrišti s naslovnica, pa je u svjetlu tih činjenica EU čak i u jednom trenutku zaključio da se ugljen više ne bi trebao smatrati 'prljavim' energentom. I da, zabranio se sad nedavno uvoz ruskog ugljena, ali nema veze, naši saveznici iz SAD-a imaju ga dovoljno i za nas, a njihovi izvoznici toga fosilnoga goriva dižu se iz pepela poslovne smrti. Kako i ne bi, ugljen je do prije godinu dana stajao oko 80 dolara po toni, a danas mu je cijena oko 400 dolara.

Izlišne rasprave

I rasprava o strahu od nuklearki je, čini se, gotova. Nuklearna energija odjednom je, preko noći, u očima Bruxellesa postala 'održiva tehnologija'. Pa čak je nakon nedavnog susreta Plenković – Janša na meniju Hrvatske novi blok nuklearke Krško, one iste koja se počela pripremati u Sloveniji bez Hrvatske i u čiji vlak sada želimo preko noći uskočiti, kao što preko noći u naš LNG žele uskočiti Slovenci, mada su mu kapaciteti navodno krcati, ali u svjetlu dobrosusjedskih odnosa naći će se mjesta i za njih. Zašutile su i sve ekološke udruge koje su graktale protiv LNG-a do prije koju godinu, pogotovo sada kad se i kod nas traže lokacije za nova postrojenja na kojima bi se prekrcavao plin iz šrkiljevca iz 'prijateljskih' zemalja...

A u cijeloj toj priči zelena tranzicija je samo fusnota. Ono što ostaje kao važna strateška odrednica, pa makar i samo na papiru. A ako je tako za malu Hrvatsku, vjerojatno je tako, u ratnim okolnostima pred vratima EU, i u drugim zemljama članicama. Jest zelena tranzicija važna, ali nije baš toliki prioritet kakvim se želi prikazati... No naravno to nitko ne želi reći javno i naglas!

– Republika Hrvatska snažno podržava zelenu tranziciju i svojim strateškim dokumentima podupire dekarbonizaciju i zelenu transformaciju gospodarstva. To je posebice vidljivo u Strategiji niskougljičnog razvoja kao i energetskoj strategiji Republike Hrvatske. S obzirom na veliki udio obnovljive energije u Republici Hrvatskoj i činjenicu da smo sedma zemlja u Europskoj uniji prema udjelu obnovljive energije u finalnoj potrošnji, svakako se može zaključiti da je Republika Hrvatska spremna za zelenu tranziciju – stoji u odgovoru Ministarstva gospodarstva i održivog razvoja na naš upit, u kojem je jedino istinski zanimljivo to što Ministarstvo zamah u tom smjeru više očekuje iz privatnog, nego iz javnog sektora.

Indirektna poticajna mjera

S obzirom na snažnu potrebu dekarbonizacije gospodarstva, važno je da investicije dolaze velikim dijelom iz privatnog sektora, piše u odgovoru, u kojem se dodaje i to da je i dio javnog novca namijenjen toj vrsti projekata s ciljem da projekti koji se vežu uza zelenu tranziciju postanu ekonomski isplativi.

I logično je, ističe Maja Pokrovac, direktorica Obnovljivih izvora energije Hrvatske, da tvrtke iz privatnog sektora uvijek kreću prve u investicije jer imaju znanje, kreativnost, inovativnost, ali i iskustvo iz drugih zemalja. Udruga kojoj je ona na čelu okuplja upravo takve tvrtke, a one čine 80 posto ukupno instalirane snage projekata OIE-a u našoj zemlji.

– Sve tvrtke članice OIEH-a imaju spremne nove projekte, ali su i aktivne u zajedničkom radu u udruženju. Promišljaju, raspravljaju i traže najbolja rješenja za izazove s kojima se susreću. No okvir daje ipak država. Doneseni su Zakon o tržištu energije i Zakon o obnovljivim izvorima energije i visokoučinkovitoj kogeneraciji, uz koje projekti dobivaju sigurnost i stabilnost za razvoj, a država snažan mehanizam za upravljanje energetskim sektorom, posebice sektorom OIE-a. Važno je i to da je prvi put u zakon uvedena elektromobilnost kao važan alat energetske tranzicije. Ti zakoni dodatno učvršćuju razvoj suvremene energetike i proizvodnje struje iz OIE-a u smjeru proizvodnje na mjestu potrošnje, što će u idućim godinama biti jedan od ključnih elemenata za razvoj i diverzifikaciju. To je osobito važno za solarne elektrane, jer tim se zakonima potiče malo i srednje poduzetništvo da proizvodi električnu energiju za vlastite potrebe. To je indirektna poticajna mjera jer struja koju poduzetnik proizvede iz solara na vlastitom krovu upola je jeftinija od one koju kupuje na tržištu. Otvorene su i mogućnosti za inovativne poslovne modele uspostavom agregatora, skladištenja energije, operatora distribucijskog sustava kao i aktivnoga kupca i energetskih zajednica građana, što omogućava krajnjim kupcima da izravno sudjeluju u proizvodnji, potrošnji ili dijeljenju električne energije. Iz svega ovoga jasno je vidljivo da Ministarstvo razumije važnost zelene tranzicije i želi je ubrzati – odgovorila je Pokrovac.

Problematični postupci i dozvole

Međutim, postoje i prepreke. Među najvećim preprekama za razvoj OIE-a u Hrvatskoj su postupci izdavanja dozvola i upravni postupci. Ti su postupci kompleksni, zahtijevaju velik broja dozvola i oduzimaju mnogo vremena, što usporava, otežava i poskupljuje razvoj obnovljivih izvora energije. Veliki problem je nepostojanje Državnoga prostornog plana, s kojim bi se lokalni županijski planovi trebali uskladiti. Za projekte OIE-a potreban je prostor, a neujednačenost odlučivanja i nedostatak potrebnih informacija o njegovoj dostupnosti svakako može biti veliki problem za investicijski razvoj pa tako i brzinu zelene tranzicije. Tijekom izrade Državnoga prostornog plana trebalo bi razmotriti sve postojeće lokacije iz županijskih planova. Ako nisu pogodne za projekte OIE-a, uglavnom zbog zaštite okoliša i prirode, treba ih ispustiti iz planova, ali možda treba razmotriti i neke nove lokacije za njihovo uvođenje, smatra Pokrovac

– Nadležno ministarstvo trebalo bi informirati u vezi s izradom DPP-a da bi se i prije donošenja planova moglo znati koje su lokacije sporne tako da investitori ne idu u takve projekte. Nije logično ulagati u ono što se neće moći realizirati. Problematično je i trajanje postupaka ocjene o potrebi procjene utjecaja na okoliš (OPUO). Iako je prema Zakonu o zaštiti okoliša definirano da rok unutar kojeg postupak OPUO mora biti završen iznosi dva mjeseca od dana podnošenja zahtjeva, u posljednju godinu i pol dana taj postupak je dosegao prosječno trajanje od čak 245 dana. Za neke predmete i čitavih godinu dana. Bez toga nije moguće napredovati s projektima OIE-a i energetskom tranzicijom, čiji je cilj 1,4 GW novoinstaliranih kapaciteta OIE-a do kraja 2024. godine zadanih u NPOO-u – rekla je Pokrovac i naglasila da cijela Europa ide ka centralizaciji administrativnih postupaka za projekte OIE-a i propisuje maksimalne rokove za izvršavanje administrativnih postupaka.

Zakoni i uredbe moraju, prema njoj, biti jasni i provedivi, administrativne procedure moraju trajati kraće. Ako to u Hrvatskoj neće biti tako, investitori će, kaže ona, ulagati u projekte OIE-a u drugim državama gdje jest tako.

Djela umjesto riječi

Ako ćemo biti štreberi i držati se, kao što tvrdimo da radimo, temeljito Zelenog plana, treba jasno reći da taj plan u svojoj biti prije svega pretpostavlja povećanje udjela OIE-a u konačnoj bruto potrošnji, smanjivanje upotrebe fosilnih goriva i postavljanje uvjeta za opskrbu energijom u EU, koja mora bit sigurna i cjenovno pristupačna za kućanstva i gospodarstvo. A treba reći i to da su države koje su se ranije počele koristiti OIE-om danas u povoljnijoj energetskoj, a time i gospodarskoj situaciji. Profitirale su zahvaljujući svojoj poduzetnosti. One koje su čekale, sada vide da to nije bila najbolja odluka. Zato ne treba čekati nego djelovati, pa makar se država drži kao da je to sve samo deklarativno. 

21. veljača 2024 17:46