U energetskoj krizi Berlin se ponaša sebično, stavlja ‘Njemačku na prvo mjesto‘, optužuju ga tako glasno i Pariz i Rim i Varšava, a i druge europske metropole duboko promišljaju koji bi pristup energetskoj politici bio najbolji – zajednički ili nacionalni. Energetska unija doima se iluzijom, no smišljen je plan ‘REPoverEU‘
Njemačka će produljiti rad svojih posljednjih nuklearnih elektrana, istih onih koje je država odlučila zatvoriti do kraja ove godine. Tri posljednje njemačke nuklearke, od ukupno njih šest, radit će tako barem do travnja 2023., a možda i dulje, teško je sad reći, a i Olaf Scholz, njemački kancelar, ostavio je tu mogućnost otvorenom. Naime, nuklearke su u toj zemlji jedna od glavnih političkih tema već nekoliko godina, a budući da su gotovo sve vlade, pa i Scholzova, trebale koalicijske partnere, a stranka Zelenih gotovo je uvijek bila raspoložena za suradnju, zatvaranje nuklearki bilo je dijelom nekoliko koalicijskih sporazuma.
Nisu nuklearke same po sebi toliko problematične, koliko je, prema narativu njemačkih Zelenih, problem u odlaganju radioaktivnog otpada, koji, sasvim očekivano, nitko ne želi u svom dvorištu. S obzirom na to da Njemačka nije autokracija, već jedna ozbiljna demokratska država, nema odlaganja takvog otpada preko koljena, kao u nekim zemljama koje sad nećemo imenovati, pa se eto javnost zabrinula što im se to gura u nekakva skladišta pokraj kuća, bolnica i škola, a kako oni to ne žele, i rješenje je jedino prihvatljivo bilo zatvoriti izvore jeftine i poprilično čiste energije.
Osim toga, dogodio se europski plan ‘REPowerEU‘. Cijela Europa (manje-više cijela, ako isključimo Viktora Orbána iz priče, koji se s tim složio, ali načelno, vjerojatno s debelom figom u džepu) odlučila je da se do kraja ovog desetljeća mora riješiti ovisnosti o ruskim energentima.
‘Bad guys‘
Sve je to na papiru dobro izgledalo, više novca iz EU fondova za obnovljive izvore energije, novi LNG-ovi, novi plinovodi i konektori od LNG-ova do granice s Rusijom... Sasvim očekivano, Kremlju taj plan nije baš sjeo, no EU je odlučan i čvrst...
I onda se dogodio rat na europskom tlu. Doduše ne u Europskoj uniji, ali dovoljno blizu da se ne možemo praviti da ga ne vidimo. Uostalom, osjećamo ga svakodnevno. Pogotovo neke države. Najviše Njemačka.
Jeftina struja iz termoelektrana na ruski plin odjednom postaje problematična, jer: a) plin iz Rusije postaje sve skuplji i nedostupniji, b) Rusija je bad guy u cijeloj priči. Njemačka, jasno, ima i drugih izvora energije, ulagalo se u one obnovljive, ali daleko bila 2030. godina. Tada bismo se svi mi u EU trebali kolektivno zahvaliti i okrenuti leđa Rusiji, dotad bismo stigli redizajnirati svoju ovisnost o energentima. Međutim, 2022. ni štreberi Nijemci, a ni ostatak Europe, nisu okrenuli ni prvu stranicu te priče...
Za Njemačku je to teški sudar sa stvarnošću. Bez Rusije i njezinih jeftinih i dostupnih energenata ta zemlja, gle čuda, ne može jednostavno upogoniti svoje jako, robusno gospodarstvo. I kuku lele, odjednom su i nuklearke dobre, ma što dobre, čiste, a nuklearni otpad neproblematičan. Odjednom je čak i ugljen zelen, a ako nije, proglasit ćemo ga čistim i nek se netko usudi što reći pa će Njemačka osim nuklearki produljiti i rad nekoliko termoelektrana na ugljen do proljeća 2024. godine. A i taj je rok fleksibilan.
Dvjesto njemačkih milijardi eura
A sve to još ne znači da u toj zemlji neće biti redukcija struje. Već se sad gase svjetla u trgovinama koje će se zatvarati sat, dva ranije, nema zagrijavanja uredskih prostora iznad 19 stupnjeva, kupuju se puloveri i dolčevite kao nikad prije, a termočarapa gotovo da i nema više u prodaji. No Scholzova semaforska vlada, koja se osim crvenih i zelenih, sastoji i od liberala, odnosno žutih, odmah je odlučila staviti ‘Njemačku na prvo mjesto‘ zaduživši se na međunarodnom financijskom tržištu, e da bi se potporama pomoglo malim i srednjim poduzetnicima, pa i najjačim njemačkim energetskim tvrtkama, da lakše prežive krizu. Država će subvencionirati potrošnju, a to znači da će energetske kompanije morati biti spremne žrtvovati malo profita za voljenu zemlju, ali, u suštini, subvencije će dobiti čak i ako profita neće biti. I dalje će se također poticati i to izdašno prelasci na obnovljive energetske izvore, a cilj jest ubrzati tu energetsku tranziciju što prije i što brže. Novac će se šakom i kapom dijeliti i građanima, putem dječjih doplataka, smanjenja poreza, poticaja za korištenje javnog prijevoza... Ima se, može se! Ukratko, putem kreditnog financiranja na raspolaganje će biti stavljeno 200 milijardi eura, a cilj je tim novcem spriječiti još veću krizu u Njemačkoj.
Kao zajedno
Budući da Njemačka i njezini problemi nisu izolirani u, barem deklarativno, još uvijek zajedničkoj Europskoj uniji, i druge se države muče kako bi napunile svoja plinska skladišta, ljudima osigurale energente iz diverzificiranih izvora... Naravno da svi gledaju kako prvo riješiti probleme pred svojim vratima, ali ne mogu ni ignorirati ono što se događa kod susjeda. Naime, dok Europa pod egidom ‘svi smo u tome zajedno‘ pokušava riješiti problem preskupog plina na paneuropskoj razini i to ograničavanjem cijene, Nijemci na tu ideju ne gledaju s odobravanjem. Kao urušit će se tržište, dobavljači plina poput Katara, umjesto u EU, izvozit će plin onome tko plati više i tko nije ograničio cijenu, upozorili su, što je naravno izazvalo nezadovoljstvo kod europskih susjeda, Francuza, Talijana i Poljaka i drugih koji Nijemcima spočitavaju pak ‘uništavanje‘ unutarnjeg tržišta Europske unije subvencioniranjem vlastitih energetskih kompanija... Nije vrijeme za nacionalne politike, poručio je Scholzu francuski predsjednik Emmanuel Macron.
Ozbiljno upozorenje
Zelena tranzicija, svjesni su diljem Staroga kontinenta, nema alternativu, no ako zagusti pomaže ako imate nuklearne elektrane koje ste do jučer mislili zatvoriti, toplane koje rade na mazut, koji se opet masovno uvozi u EU, pomažu i termoelektrane na ugljen, onaj isti protiv kojeg ste se borili godinama, a energija iz obnovljivih izvora tek treba dati svoj obol...
– Dugoročno, ni ugljen ni plin nemaju mjesta ni u europskom energetskom miksu, a ne bi trebali imati ni globalno. Zaštita klime mora biti globalni prioritet. Nuklearne elektrane sigurno bi trebalo zadržati barem do isteka vijeka trajanja postojećih objekata, a buduće korištenje treba planirati ograničeno radi sigurnosnih rizika koje takva postrojenja donose. EU nema alternative, mora postati zelen i klimatski neutralan i zbog zaštite klime i zajedničke budućnosti, ali i zbog geoplitičkog i sigurnosnog položaja. Zarobljavanje plinom ili naftom kao što se to u prošlosti dogodilo uvozom iz Rusije treba postati vrlo ozbiljno upozorenje da se takvo što nikada ne bi ponovilo – istaknuo je Julije Domac, posebni savjetnik predsjednika RH za energetiku.
Teško ostvarivi ciljevi
S njim se slaže i energetski stručnjak Igor Dekanić, profesor na Rudarsko-geološko-naftnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, koji podsjeća da je sve počelo još 2015. potpisivanjem Pariškog sporazuma, koji je bio ozbiljan, gotovo multinacionalan, globalan plan da se smanje staklenički plinovi, da se počne investirati u obnovljive izvore i da se napravi ozbiljan odmak od fosilnih goriva. Međutim, na to su, dodaje, države koje žive od takvih energenata reagirale jeftinijim sirovinama. I dogodilo se što se dogodilo, proizvodnja je rasla, kao i potrošnja.
– Između 2016. i 2021. godine ukupna potrošnja ugljena u svijetu povećana je za oko 2,5 posto, a izvoz ugljena porastao je za nešto više od pet posto. Sama Kina proizvodi i troši više od polovice svjetske potrošnje ugljena te zajedno s Indijom čini udio od dvije trećine svjetske upotrebe ugljena, a njihova proizvodnja i potrošnja znatno rastu, osobito proteklih godina. Europa s nešto više od šest posto i EU s oko četiri posto svjetske potrošnje ugljena doista imaju realno minoran udio u ukupnim globalnim naporima za postizanje zelenijega gospodarstva. Prirodni plin kao izvor za proizvodnju električne energije ima prijelaznu ulogu kao najmanje štetan od fosilnih izvora u postizanju održive zelene energetike i gospodarstva. No plin je za Europu naglo postao problem zbog geopolitičkih razloga jer ga oko 40 posto dobavlja iz Rusije, što sad postaje geopolitički vrlo problematično. Zbog toga će Europa još dulje upotrebljavati nuklearnu energiju kao primarni izvor za proizvodnju električne energije unatoč dugoročno neriješenim izazovima sigurna odlaganja visokoradioaktivnoga nuklearnog otpada – ističe Dekanić
Podsjeća i na to da je prema planu Green Deal, odnosno prema Zelenom planu, koji je Europska unija prihvatila nizom strateških dokumenata 2020. i 2021., predviđeno smanjenje emisije stakleničkih plinova za 55 posto do 2030. i postizanje ugljične neutralnosti do 2050.
– U geopolitičkim okolnostima povezanima s ratom u Ukrajini i ograničenjima koje je on nametnuo 2022. zasad se ti ciljevi čine vrlo teško ostvarivima ili barem mnogo skupljima – zaključio je Dekanić.