Zemlja sunca i vjetra na putu do trajnog uvoznika zelene energije

S obzirom na svakakve priče koje možemo čuti, čini se da u realizaciji energetskih projekata u Hrvatskoj krivicu snose i država, ali dijelom i investitori. Sporost države, korupcija i kriminal kao da su podložni zakonu spojenih posuda, jer što je država sporija, kao da neke investitore tjera na korupciju.

Naravno, ne mora uvijek država biti ta koja će svojom tromošću potaknuti korupciju, odnosno kriminal. Neki jednostavno ne mogu drukčije raditi. Iako cjelokupni proces još nije završen, ozbiljnu sumnju javnosti u korupciju izazvao je projekt gradnje hidroelektrane Una-mlin na rijeci Uni, što je proteklih mjeseci izazvalo burne reakcije mnogih, ali prije svega udruga za zaštitu okoliša i lokalnog stanovništva u Lici. Iako je projekt zaustavljen potkraj kolovoza, dojam je da ta priča još nije završila jer je kontroverzni investitor (tvrtka Pipra, čiji su vlasnici Saša Svalina i Pierre Vice Milutin iz Kaštel Štafilića) imao građevinsku i lokacijsku dozvolu, pa je Inspekciji zaštite prirode Državnog inspektorata jedino preostalo da pokrene upravni postupak protiv investitora zbog radova u području ekološke mreže Natura 2000 – ‘Kanjon Une‘, koji se započeli bez provedene ocjene prihvatljivosti.

Gdje ima novca, ima i…

Nije to jedini kontroverzni projekt, sjetimo se medijskih napisa o gradnji vjetroparka Krš – Pađene pokraj Knina. Pisalo se o korupcijskoj aferi u koju je upletena bivša državna tajnica Ministarstva uprave te bivša gradonačelnica Knina Josipa Pleslić (bivša Rimac) i protiv koje je Uskok, uz vlasnike tvrtke investitora C.E.M.P Milenka Bašića i Dragana Stipića, podignuo optužnicu. Osim toga, iako su investitori tvrdili da će lokalni proračuni Grada Knina i Općine Ervenik biti izdašno popunjeni, od 2020., kada je trebalo početi uplaćivati taj novac, ništa nije uplaćeno. Sad se vodi sudski spor jer su stajališta lokalnih vlasti i investitora o iznosu novca za uplatu različiti.

No, kako je rečeno, taj je projekt dugo prije uhićenja Pleslić već postao kontroverzan, pitanje je pak hoće li ikad prava istina izaći na vidjelo. Zbog takvih i sličnih primjera u Hrvatskoj razvoj elektrana pokretanih obnovljivim izvorima energije kao da je postao sinonim za mutne igre i igrice koje dramatično utječu na društvo, okoliš, a i upravljanje. Programska voditeljica Greenpeacea Hrvatska Petra Andrić podsjeća nas da svaka djelatnost u kojoj je u igri velik novac može biti podložna korupciji i kriminalu.

– Sjetimo se na primjer bojenja tunela i drugih afera. Pa tako ni obnovljivi nisu iz toga a priori izuzeti. To naravno ne smije umanjiti vrijednost i potrebu za ubrzanom energetskom tranzicijom, koja je nužna za hitno rješavanje klimatske krize. Hrvatska ima ogromne potencijale za iskorištavanje obnovljivih izvora energije, ponajprije energije Sunca i vjetra, u koje treba usmjeriti većinu novih energetskih investicija. Ali pri tome treba voditi računa da se utjecaj na prirodu svede na minimum, da se poštuju propisi i procedure te da se u nove projekte uključi ne samo energetske i okolišne stručnjake, nego i predstavnike lokalne zajednice – napominje Andrić.

Gnjev ulagača

No, ruku na srce, nije ni investitorima lako jer se moraju probijati kroz cijelu šumu propisa, a, osim toga, državna administracija zna biti jako spora u donošenju važnih odluka. Hrvatska energetska regulatorna agencija (HERA) još uvijek nije odredila jedinične naknade za priključenje na elektroenergetsku mrežu, što investitori čekaju već tri godine. Osim toga, među investitore se uvukla neizvjesnost s obzirom na to da postoji mogućnost da bi iznos naknade mogao biti toliki da projekte učini potpuno neisplativima. Takva je situacija blokirala razvoj brojnih projekata, štoviše, mnogi od njih stoje, a investitorima istodobno istječu ključne dozvole, poput procjena utjecaja na okoliš i energetskih odobrenja, koje su vremenski ograničene i podložne jasno definiranim rokovima. Ako se uskoro ne donese odluka o cijeni priključenja, investitori će se naći u poziciji da preispitaju svoje planove, a nije isključeno da će mnogi od njih tužiti državu zahtijevajući naknadu za izmaklu korist. Na kraju, kako je Lider već pisao, ‘gnjev ulagača sasvim je razumljiv – višegodišnje čekanje na odluku o jediničnoj naknadi teško se može ocijeniti slučajnim!‘

Dvije godine prekasno

O tome nam govore i u udruzi Obnovljivi izvori energije Hrvatske (OIEH), na čijem je čelu direktorica Maja Pokrovac. Na pitanje koje bi korake država morala poduzeti kako bi se olakšalo investitorima, a ne da ih se usporava, u udruzi podsjećaju da investitori moraju ishoditi sve dozvole i sagraditi postrojenje u roku od sedam odnosno pet godina, ovisno o članku zakona prema kojem su dobili energetsko odobrenje. No ti su rokovi, budući da svjedočimo sporosti izdavanja dozvola, vjerojatno neostvarivi, smatraju. Upravo je primjer već spomenuti slučaj s određivanjem jedinične naknade za priključenje na elektroenergetsku mrežu, no nije jedini.

– Spomenut ćemo samo da HERA ni nakon dvije godine od zakonskog roka nije donijela odluku o iznosu naknade za priključenje na mrežu. Zbog toga je na čekanju 45 projekata za gradnju postrojenja na OIE s ukupnom snagom od 2648 megavata. Ta količina energije mogla bi teoretski pokrivati potrebe za električnom energijom više od dvije trećine kućanstava u Hrvatskoj. EU svojim direktivama, acceleration areas, traži da izdavanje dozvola za projekte OIE-a na područjima gdje se ubrzano mogu graditi elektrane ne traje dulje od 12 mjeseci i da su projekti OIE-a od ‘prevladavajućega javnog interesa‘, odnosno da se zbog njihove iznimne važnosti za okoliš, društvo i gospodarstvo smatraju prioritetnima te se mogu izuzeti iz uobičajenih pravnih ili administrativnih prepreka kako bi se ubrzala njihova realizacija – naglašavaju u OIEH-u.

Definirani prostor za razvoj

To je, dakle, jedan od koraka koje bi država trebala poduzeti kako bi se ubrzala realizacija tih investicija, no zbog toga što Hrvatska još nije primijenila odredbe direktiva, iz Europe su nam već počela stizati ozbiljna upozorenja. Prepoznajući važnost ubrzanja razvoja sektora, OIEH je, prirodno svom interesu, prepoznao važnost ubrzanja razvoja sektora te je već izradio analizu područja na kojima bi se pojednostavnio postupak izdavanja dozvola za gradnju projekata solarnih i agrosolarnih elektrana. Tako su, primjerice, kao područja pogodna za brzi razvoj solarnih elektrana definirani prostori saniranih odlagališta otpada, napuštena ili sanirana eksploatacijska polja i slično, a za razvoj agrosolarnih elektrana područja s višegodišnjim nasadima upisana u ARKOD.

Dan kašnjenja

Uz ubrzanje izdavanja dozvola i pristup elektroenergetskoj mreži velika je zapreka za razvoj obnovljivih izvora energije. Investitorima regulator pokušava nametnuti troškove gradnje ključne mrežne infrastrukture, zbog čega su projekti OIE-a neisplativi. Također, Hrvatski operater prijenosnog sustava (HOPS) propisao je da se zahtjev za priključenje na mrežu (tzv. EOTRP – elaborat optimalnoga tehničkog priključenja na mrežu) može dobiti samo jednom na godinu i to od 1. svibnja do 15. svibnja. Zbog tako kratkog roka, ako čak i jedan dan investitori zakasne jer nisu na vrijeme ishodili dozvole koje prethode zahtjevu, moraju čekati sljedeću godinu da podnesu zahtjev za priključenje, što je pak uvjet za dobivanje sljedeće dozvole.

– U interesu je Hrvatske poticati domaću proizvodnju električne energije, a ne da se ona uvozi. Zemlje u okružju ne opterećuju investitore sličnim troškovima i regulativnim barijerama, zbog čega su njihovi projekti konkurentniji u cijeni električne energije. Stoga, ako se situacija ne promijeni, umjesto da postane veliki proizvođač, Hrvatska bi mogla postati trajni uvoznik zelene energije iz susjedstva, unatoč svom velikom potencijalu za razvoj obnovljivih izvora – upozoravaju u OIEH-u.

Ima tu još paradoksa. Primjerice, čudno je to što je za elektrane na obnovljive izvore energije (Sunce, vjetar i voda) potrebno provesti postupke zaštite okoliša. Paradoksalno, kada su u pitanju fosilna i kruta goriva, to nije uvijek slučaj.

– Primjerice, za vjetroelektrane, hidroelektrane i sunčane elektrane snage manje od deset megavata obvezna je ocjena o potrebi procjene utjecaja na okoliš i prirodu kako bi se utvrdilo jesu li prihvatljive, a za elektrane jednake snage na fosilna i kruta goriva to nije obvezno. Ako se procjenom potvrdi da neće imati velik utjecaj, može se zatražiti lokacijska dozvola – objašnjavaju u OIEH-u.

Mnogo dobrih projekata

Prije gradnje elektrane potrebno je dobiti građevinsku dozvolu te nakon završetka gradnje provesti tehnički pregled, bez kojeg se ne može izdati uporabna dozvola. Tek tada se elektrana može pustiti u rad. No da bi se prikupile sve te dozvole, potrebno je energetsko odobrenje koje izdaje Ministarstvo gospodarstva te suglasnost za priključenje na mrežu koju izdaje regulator HOPS, odnosno HEP-ODS. Kako kažu naši sugovornici, postupak dobivanja dozvola za gradnju i puštanje u rad elektrana složen je, dugotrajan i skup.

– Nažalost, Hrvatska je treća najgora zemlja po kompliciranosti izdavanja dozvola za OIE projekte u EU-u, što predstavlja veliku prepreku za brži razvoj ovog sektora – vele u toj udruziu.

Kako kaže Andrić iz Greenpeacea Hrvatska, država mora voditi računa da se dozvole za nova postrojenja obnovljivih izvora dobivaju u razumnom roku, ali i osigurati da su investitori ishodili sve dozvole te da projekti nemaju razoran utjecaj na prirodu. Važno je i snažnije otvoriti vrata građanskoj energiji i energetskim zajednicama, kako bi u energetskoj tranziciji moglo sudjelovati što više zainteresiranih građana.

Mnogo je tu dobrih projekata, više nego onih, nazovimo ih tako, ‘kontroverznih‘. No sve dok država bude spora i donosila čudnovate propise, kontroverznih će projekata biti, zbog čega će samo patiti investitori koji ih žele realizirati na legalan način.