Počelo je isprva vrlo skromno. Svjetski mediji slabo su o tome tada izvještavali, ali mi iz branše smo to primjećivali – prvo su se krenule rezati menadžerske glave po korporacijama u SAD-u i Zapadnoj Europi. Te 1998., na početku, još ništa nije signaliziralo da će i Hrvatska biti na udaru svjetske krize odnosno recesije, zapošljavalo se, trošilo, kupovali su se precijenjeni stanovi, dizali krediti s valutnom klauzulom u švicarcima…
Nitko nije ni pomislio da bi nešto moglo poći po zlu. Ivo Sanader se nije činio kao neki jeftini kriminalac, dapače, bio je taman toliko samodopadan i uobražen da smo mu, na krilima rasta gospodarstva (potaknutog vanjskim čimbenicima, ali hej, kome to može smetati), davali taman dovoljnu dozu povjerenja, čak i ako nismo glasali za njega. Zvuči poznato?
I onda je krenulo! Burno i naglo. Od Sanaderove izjave "mi smo u banani" do prvih otkaza u obitelji, među prijateljima, poznanicima i kolegama prošlo je još nekoliko mjeseci. Točnije turistička sezona. U jesen je udar krize bio gorak, ulje, mlijeko, kruh, prijevoz, sve je preko noći poskupilo, krediti su udvostručili, neki čak i utrostručili, a moratorij ti nije jamčio da ćeš proći neokrznuto.
A uz sve te izazove, liste za otkaz su rijetko bile ispod dvoznamenkastog broja. Čak i kod manjih poslodavaca. Otkazi su krenuli u brojnim gospodarskim sektorima, ni novinarstvo nije bilo nikakva iznimka, a dogodilo se u toj krizi da je i autorica ovih redova ostala bez posla. Vjerujte, ima i gorih stvari od toga.
I sad se preko Bare valjaju sporo, ali dosljedno vijesti o otkazima u tehnološkom sektoru. S njima je krenulo, ali nije stalo. Reducira se radna snaga i u drugim industrijama, a stručnjaci su si dali zadatak procijeniti tko je prvi na listi za otkaz (a i naša iskustva pokazuju isti uzorak) i evo što su smislili:
1. Nedavno zaposleni
Zadnji unutra, prvi van, nepisano je pravilo kojeg se kompanije uglavnom drže kad se odlučuje kome se treba "zahvaliti" na suradnji zbog restrukturiranja, mjera štednje i slično. Veterani radnog mjesta u takvim situacijama imaju veću sigurnost radnog mjesta. Prema Revelio Labsu, kompaniji koja analizira trendove na tržištu rada u SAD-u, prosječni otpušteni zaposlenik radio je za svog poslodavca tek 1,2 godine.
2. Zaposlenici s izuzetno visokim plaćama
Ne treba nikome posebno crtati da visoke plaće predstavljaju izdašan trošak za poslodavce i ukidanjem radnih mjesta onima koji zarađuju najviše poslodavci štede više. Bilo u SAD-u gdje su porezi vrlo fleksibilni i idu na ruku i poslodavcima i radnicima, pa tako i kod nas, gdje su porezi na visoke plaće često dodatan uteg.
3. Milenijalci
Oni su godinama radili najlošije plaćene poslove, posebice nakon posljednje krize, osim ako nisu stručnjaci u IT sektoru. Onda se sve promijenilo, rast potaknut tiskanjem jeftinim novcem i kreditima, omogućio je i njima da se lakše snađu na tržištu rada, molilo ih se da rade, tepalo, masiralo, organizirali su im se perks i raznorazni benefiti samo kako bi se pojavili na poslu pa i ne čudi da poslodavci sada donekle likuju što će se tih ljenivaca riješiti.
4. HR i drugi slični stručnjaci
Malo je čiji posao u krizi koja dolazi toliko ugrožen kao oni zaposlenih u ljudskim resursima. Ima smisla: posljednja stvar koju tvrtka treba u vremenu zamrzavanja zapošljavanja i štednje je vojska ljudi čiji je jedini posao zapošljavanje zaposlenika, održavanje korporativne kulture i employer branding.