Nevjerojatno je usporediti niz godina koliko se čekalo da se izgradi Pelješki most s tek nešto manje od dvije minute koliko je potrebno se njime prođe. Točnije, tek tjedan dana nakon otvorenja na putu do otoka Korčule za prolaz impresivnom građevinom koja povezuje mjesta Komarnu i Brijestu te tako spaja poluotok Pelješac s ostatkom Hrvatske, trebalo mi je ravno minuta i 56 sekundi.
I time je most, za koji se mora se mora priznati da je predivan i vrijedan svake pohvale kada je u pitanju arhitektonska izvedba, mom odlasku na Korčulu ove godine dao potpuno novu dimenziju. Dugo sam navijala za taj most i drago mi je da napokon mogu reći da ga imamo. I da, kažem imamo, svi mi jer, iako je on prije svega dugo iščekivan za ljude koji žive u južnom dijelu Hrvatske, važan je i za gospodarstvo i za turiste kojima je put prema najjužnijim destinacijama vidno olakšan.
Oprostite mi na entuzijazmu, no čak i mene – kontinentalku – Pelješki most ima sentimentalni značaj. Na otoku Korčuli ljetujem već 20 godina, pa u svojoj 24. godini, gotovo da mogu reći da taj most čekam cijeli život. Sjećam se da smo još k'o klinci čekali spajanje preko 'komadička' mora koji bi nam osigurao brži i manje stresan put do na more.
Zabranjen za pješake i bicikliste
Ulazak na most dočekala sam nakon otprilike pet i pol sati puta od Zagreba, a divna građevina koje odaje dojam moći, počinje se nazirati s desne strane nedugo nakon izlaza s autoceste i vidi se dobrim dijelom u nastavku vožnje po Pelješcu.
Izgled mosta, vrijednog je 525 milijuna eura, od čega je 357 milijuna eura Hrvatska dobila iz fondova Europske unije, ostavlja bez daha. Dugačak je dva kilometra te visokog 55 metara čime je osiguran nesmetani prolazak brodova ispod njega. Projektirao ga je Slovenac Marjan Pipenbaher, a izgradila kineska kompanija China Road and Bridge Corporation, čime se ostvario, prema riječima brojnih političara, 'hrvatski san' nakon što su na njemu više puta su na njemu otvarani radovi.
Ima šest glavnih stubova i trinaest raspona od čelika dužine 72 do 285 metara, a nalazi se iznad mora dubine 27 metara. No, moram priznati da se ipak ne mogu oteti dojmu i ne primijetiti da je most u kojeg su ulupane, prije svega, godine, ali i novci, napravljen samo s jednom trakom. Odnosno, u svakom smjeru je napravljena jedna traku za prolaz automobila i po jedna zaustavna traka. Također, prolaz je strogo zabranjen za bicikliste i pješake.
Vozeći se brzinom od oko 60-ak kilometara na sat, svjesna da i ostali prolaznici vožnju koriste kao panoramsko razgledavanje, na mostu nisam primijetila gužvu niti nečiju žurbu. Nije ni čudo jer doima se da je most, barem sada na početku, prije svega turistička atrakcija, a s obzirom na to da je pogled na most impresivniji od pogleda s mosta kojeg zaklanja visoka ograda, ne čuda da su na ulazu i izlazu s mosta napravljena odmorišta s pogledom na njega.
Nova dimenzija juga
No, moram priznati da je za mene doživljaj prelaska mosta bio puno više od te dvije minute, fotografije i pogleda. Most je za mene, koja nikako ne preferiram – da ne kažem da se bojim – brodove, put na Korčulu koji ne uključuje trosatnu vožnju trajektom iz Splita. Naime, put do Korčule moguć je na više načina, a razlika je samo želite li se više voziti brodom ili automobilom. Trajekt iz Splita vozi gotovo tri sata, a s nešto više od dva sata vožnje doći ćete do Ploča u kojima ste, do sada, išli na trajekt do Trpnja koji se nalazi na Pelješcu, a potom iz Trpnja u Orebić odakle trajekt vozi na Korčulu. Druga opcija je bila izbjeći Ploče i proći kroz Neum kako bi došli do pelješkog kopna, a odnosu na te opcije, put preko mosta kraći je za otprilike za tri sata.
No, čak i praktičnost puta na stranu, most je vrijedna ulaznica na predivan i nevjerojatno autentičan Pelješac. Zbog osjećaja da sam u zoni u kojem vrijeme ne prolazi, s pogledima na polja i nevjerojatne vinograde koji stoje usred kamena, prolazeći kraj štandova koji su nanizani uz cestu i na kojima 'lokalci' prodaju svježe voće, usudit ću se reći da je most ulaznica do pravog bisera našeg Jadrana.
I upravo to jest ono što most za mene znači. Osim impresivne građevine koji vrijedi doživjeti, most za mene predstavlja nesmetani put na jug, povezanost koja nam nedostaje na svim razinama, pa i moj povratak u djetinjstvo kada je odlazak na Korčulu značio uključivao stajanje u Stonu divnom i piknik po putu.
Pa nakon godina i godina čekanja, s nadom da će sada više ljudi biti motivirano zaviriti na taj naš jug i nakon što sam 20. put na Korčulu došla Pelješkim mostom, mogu reći da smo dugo čekali za te dvije minute vožnje, ali i da mi je drago da one ostaju vječno.