Kraljice pčele: Neravnopravni sustav stvorio je neprijateljice

Ne tako davno u jednom sam formalnom druženju imala prilike čuti riječi iznimno sposobne menadžerice koja je u društvu svojih muških kolega (među ostalim i šefa) govorila o tome kako se u radnom okružju osjeća potpuno ravnopravno (kudos, sestro), ali i da ne vidi potrebu ni za kakvom borbom, štoviše, misli da se s tom neravnopravnošću, posebno u biznis-areni, pretjeruje. Ona se tako svrstala uz bok ‘nas dečki‘ i logiku ‘ako ja to ne znam, onda ne postoji‘; mora da je dio woke-agende ili narativa nabrijanih feministkinja koje vječno pile po istome.

Posebni krug pakla

I takvo je stajalište, naravno, legitimno, ali jedva sam se suzdržala da ne parafraziram bivšu američku tajnicu Madeleine Albright koja je svojedobno izjavila da sigurno postoji jedan poseban krug pakla rezerviran za žene koje ne pomažu drugim ženama. Okej, priznajem, oštra osuda, ali menadžerica je u tom trenutku utjelovila izreku ‘žena je ženi vuk‘, arhetip kraljice pčele ili, kako ga u anglosaksonskom području zovu – sindrom queen bee. Taj fenomen označava neprijateljski odnos žena na poziciji moći prema drugim ženama koje su obično niže na hijerarhijskoj ljestvici ili s ambicijom da se na njoj penju; to su žene koje su se izborile za svoju ravnopravnost u poslovnom okružju, stoje uz bok s muškarcima, ali osjećaju da je njihova pozicija u vječnoj ugrozi pa zube najčešće pokazuju upravo svojim podređenima ili kolegicama, minimiziraju njihovu poziciju, pa tako i borbu za ravnopravnost.

Međutim, iako mnogi u tom opisu prepoznaju žene iz svog okružja (a i ja sam tako brzo osudila menadžericu s početka priče), riječ je o prilično štetnom stereotipu. S jedne strane, mnoge se žene na poziciji moći, samo zbog predrasuda, proglašava ‘kraljicama pčelama‘ iako one to u biti nisu, a s druge strane, čak i ako odgovaraju opisu, o tom se fenomenu govori paušalno, bez analize uzroka, odnosno činjenice da je upravo neravnopravnost uzrok takva ponašanja, ono nije inherentno žensko.

Površni zaključci

Kako je na svom blogu zabilježila organizacija The Womens Foundation, neka istraživanja upućuju na to da bi stereotip mogao biti točan, ali je samo na površini. Ključno istraživanje iz 2004. (objavljeno na The British Psychological Society), koje je populariziralo sintagmu ‘sindrom kraljice pčela‘ u svakodnevnom govoru, bavilo se podzastupljenošću žena u akademskoj zajednici analizirajući doktorske kandidate. Iako nisu pronađene rodne razlike u predanosti poslu ili zadovoljstvu, otkriveno je da članovi fakulteta svih spolova percipiraju studentice kao manje predane, pri čemu su upravo ženske članice fakulteta bile skupina koja je najjače podržavala tu percepciju. To istraživanje replicirano je u drugim zemljama sličnim rezultatima tijekom godina, a izvorno istraživanje ponovno je provedeno 2020. godine, bez velikih promjena u rezultatima. Istraživanja iz drugih sektora također su dobila slične rezultate.

Nedavno istraživanje Sveučilišta Harvard pokazalo je da su žene kompetitivnije prema drugim ženama nego što su muškarci prema drugim muškarcima, a istraživanje objavljeno u Strategic Outlook for Innovative Work Behaviours pokazalo je da žene imaju tendenciju strože suditi jedne drugima nego muškarcima. Te fenomene dijelom je moguće objasniti natjecanjem za resurse i inherentnom potrebom žene da se brine o obitelji (osigura sredstva za djecu), ali i željom za prihvaćanjem u dominantnu (mušku) grupu, no i dalje se generalizira, odnosno ta naracija da su žene sklone postati ‘kraljice pčele‘ i spriječiti druge da dođu na poziciju moći prihvaća se prelagano i pojednostavnjeno, a zapravo je nepotpuna i točna.

Dvostruki standardi

U Womens Organizationu naglašavaju da, umjesto da se žene krive, valjalo bi prstom uprijeti u strukturne i sustavne nejednakosti s kojima se i dalje suočavaju na radnom mjestu i u društvu. Za početak, na žene se postavljaju veća očekivanja nego na muškarce da budu podržavajuće i preuzmu zadatke koji ne vode promaknuću, a žene se negativno doživljava ako se ne prilagode tim očekivanjima. Suprotno tomu, kada žene iskazuju te podržavajuće osobine, to često nije u skladu s tradicionalnim pojmovima vodstva i može stvoriti prepreke za napredovanje.

– To, naravno, ne opravdava štetna ponašanja koja doista postoje na radnom mjestu i koja mogu biti usmjerena prema određenim skupinama. Postoje teški menadžeri i ljudi svih rodova koji iskazuju toksična ponašanja, a ta se ponašanja trebaju odmah rješavati. Međutim, trebali bismo raditi na uklanjanju etiketa poput ‘kraljice pčela‘ – izrazito rodno uvjetovanog, pogrdnog izraza koji potkopava i odvraća pozornost s posla koji organizacije, industrije i društvo trebaju zajedno obaviti kako bi stvorili pravedne i uključive sustave – poručili su iz Womans Organizationa.

O spomenutim dvostrukim standardima za žene i muškarce, činjenici da će bilo koja žena naići na negativne predrasude ako preuzme lidersku poziciju (jamačno je kučka) čak i ako se ponaša potpuno isto kao muškarac na toj poziciji (on je samo lider), pisao je i magazin Conversation, koji također upozorava na potrebu demistificiranja ili, barem, boljeg razumijevanja sindroma ‘kraljice pčela‘.

Kučka ili liderica

Kako su zapisali, ako žena pokaže čvrstu ruku, ponaša se kao snažan lider, umjesto tapšanja po leđima češće će dobiti etiketu: ‘Ona je zeznuta, hladna; ona je kučka.‘ Također, kad je riječ o konfliktima u radnom okružju, a to je potvrdilo istraživanje Journal of Managementa iz 2017., sukobi među ženama doživljavaju se problematičnijim nego oni među muškarcima. Vrijedi dodati da se u korporacijama od žena na višim pozicijama očekuje da preuzmu odgovornost za mentoriranje drugih žena u menadžmentu i, općenito, obavljanje zahtjevnih zadataka povezanih s povećanjem raznolikosti u organizaciji. To je, stoji u Conversationu, mnogo dodatna (i podcijenjena) posla koji se ne očekuje od njihovih muških kolega. Ako žena odluči ne preuzeti te uloge, može biti označena kao ‘kraljica pčela‘, a muškarci koji ne sudjeluju u promicanju raznolikosti nisu stigmatizirani na isti način. Međutim, što je s onim ženama koje se doista ponašaju kao ‘kraljice pčele‘? Osim njihovu karakteru, može li se takvo ponašanje također pripisati sistemskoj nejednakosti? Iako stoji teza Womens Organizationa da toksičnost lidera nije rodno uvjetovana, toksičnost liderica jednim dijelom također može biti uzrokovana nejednakošću, odnosno nije sve uvijek stvar taštine ili osjećaja posebnosti.

Tako, primjerice, Conversation navodi da eksperimentalni dokazi pokazuju da to može biti rezultat takozvane ‘prijetnje vrijednosti‘ (engl. value threat), koja se javlja kad postoje negativni stereotipi o ženama u izrazito maskuliniziranim radnim okružjima. Kad tako žena uspije postići uspjeh, mora se neprestano boriti protiv negativnih stereotipa kako bi zadržala svoje pozicije. Njihova briga o tome jesu li cijenjene na poslu može utjecati na spremnost da pomognu drugim ženama (možda menadžerica s početka priče?). Nadalje, žene možda neće podržati druge žene ako postoji bilo kakva sumnja u njihove kvalifikacije, jer ne žele učiniti ništa što bi moglo pojačati negativne stereotipe. Na nepružanje potpore drugim ženama može utjecati činjenica da su prilike za žene često ograničene, odnosno zbog postojanja takozvanih ‘implicitnih kvota‘ smanjuju se šanse za rukovodeće pozicije.

Ograničene prilike

Kako prenosi Conversation, jedno istraživanje provedeno u 1,5 tisuća tvrtki pokazalo je da, nakon što tvrtka imenuje jednu ženu na vodeću poziciju, šansa da druga dođe na sličnu poziciju pada za 50 posto. Drugo istraživanje, o korporativnim odborima, pokazalo je da se kompanije često ponašaju tako da sustavno ograničavaju broj žena: imenuju dvije – ali ne više od dvije – u odbor, što su istraživači nazvali ‘tokenizam s dvije žene‘. U takvim okružjima, nepovoljnim za napredak, žene možda neće podržati druge visokokvalificirane kolegice jer znaju da se natječu za ograničeni broj prilika, oskudne resurse. Stoga, kako zaključuje Conversation, ponašanje ‘kraljice pčela‘ nije urođeno žensko ponašanje već reakcija na marginalizaciju.

Dakle, kad se već služi primjerom iz životinjskog svijeta, žene koje pokazuju karakteristike sindroma (a nisu toksične gadure po karakteru) ispravnije bi bilo usporediti s majkama medvjedicama koje pokazuju zube na prve znakove ugroze svog legla s tim da, u ovom kontekstu, brane svoje teško stečene pozicije u, i dalje, neravnopravnom okružju. Da bi se to promijenilo, prvi je korak razumjeti uzroke sindroma, a zatim ga baciti u ropotarnicu povijesti jer je riječ o grubom, pogrešnom stereotipu. Nadalje, iako se osjećaj ugroze od gubitka pozicije (pa tako i takvo ponašanje) može ublažiti zapošljavanjem većeg broja žena, iskorijeniti ga može samo i isključivo bavljenje izjednačavanjem pozicije muškaraca i žena u kompaniji. Za sve one koji će frknuti nosom na taj problem, jer misle da je prenapuhan, vrijedi spomenuti podatak koji smo nedavno objavili i u ovom mediju, a to je da su žene i muškarci u Hrvatskoj jednako plaćeni, osim kad je riječ o izvršnim menadžerskim pozicijama, gdje muškarci u prosjeku zarađuju 15 posto više. Plaće su, naravno, tek jedan kotačić sustavne nejednakosti, stoga, želimo li bolji svijet za muškarce i žene, zasučimo rukave i počnimo bolje razumijevati stereotipe o ženama. S obzirom na to kako sam lako osudila menadžericu s početka priče, na tome trebam poraditi prva.