U svijetu koji robuje suvremenim kanonima ljepote – koji klincima nalažu da usne ispune filerima, a starijima da s lica uklone svaki dokaz prolaznosti vremena – pozornost u posljednje vrijeme krade trend koji je sušta suprotnost toj opsesiji lijepim, mladim i oku ugodnim. Estetika ružnoga najprije se ugnijezdila u modnoj industriji, a zatim se polako počela prelijevati i u svijet ljepote, umjetnički, pa čak i u svijet hrane.
O tom fenomenu ili, bolje reći, kultu ovoga je ljeta pisao portal Highsnobiety koji je istražio što iza njega stoji i što ga pokreće. Je li riječ o nečemu prolaznom, nečemu što, kao i ljepota, ima svoja pravila igre, pa svako ružno nije ujedno i trendovski ružno? I ima li takva estetika uopće snagu transformirati svijet, učiniti ga nesavršenijim, više ljudskim? Spoiler alert, dok je čovjeka bit će i opsesije ljepotom, ali dobra je stvar što poklonici te estetike dokazuju publici da je i ružnoća u oku promatrača, a ružno može biti sinonim za drukčije, zanimljivo, hrabro, autentično i avangardno.
Pomiču se granice
Recentni val, piše Highsnobiety, priličan je odmak od ironičnoga, neprivlačnoga normcorea 2010-ih kad su se nosile ‘očeve‘ tenisice, Tevine sandale i cargo-hlače. On ne dominira ulicama, nego luksuznim modnim pistama, pa tako razvikani brendovi donose goleme siluete, neusklađeni maksimalizam, drečave palete boja i hrpu ružnih cipela (što zdepastije, to bolje). Iako su pioniri mode koja ustaje protiv trendova bili dizajneri poput Vivienne Westwood, Rei Kawakubo ili Yohjija Yamamota, Demna Gvasalia (Balenciaga) taj je stil približio masama, fetišizirao je ružnoću i postao lider estetike ružnoga u visokoj modi. Nakon što su brojni influenceri i pripadnici zvjezdane kreme prigrlili i njega i cijeli taj trend, kozmetički brendovi shvatili su da se na taj vlak isplati uskočiti. Uskoro su pripadnici industrije ljepote uglađeno, savršeno instagramsko lice zamijenili grubim, nesavršenim lookovima koji slijede estetiku soft grungea i indie sleazea te trend šminke bez šminke i selfieja s uplakanim licem učinili još popularnijim. Pojedini su igrači granicu pomaknuli još dalje pa, kao što je viđeno na Barragánovoj modnoj reviji za proljeće/ljeto 2023., modele ‘ukrašavaju‘ lažnim filerima i umjetnim zubalima, a na kosu stavljaju ekstenzije kako bi dobili izgled ‘fudbalerke‘. Industrija ljepote i mode očito su gladne nečega novoga pa estetikom ružnoće – groteskom i deformacijama – izazivaju šok i tako privlače pozornost publike. Zanimljivo je, napominje Highsnobiety, što se ona prelila i u druga područja, u kulturu, primjerice, ali i industriju hrane.
Tako je, prenosi portal, New York Times u prvoj pandemijskoj godini objavio članak o ‘anarhističkome ženskom slastičarstvu‘, i to nakon što su ne toliko privlačni, nekonvencionalni kolači postali popularni među pekarima amaterima. To ‘feminističko‘ pripremanje slastica u posljednjem je desetljeću postalo odraz subverzivne interpretacije domaćinstva, a uključuje pečenje kolača i peciva svih oblika, boja i veličina kojima je zajedničko što ne izgledaju fino, uglađeno, nego čak i pomalo ružno. Taj je trend svoj dom pronašao na Instagramu, gdje su korisnici odbacili savršenstvo, sva očekivanja u vezi sa spolom i trend ‘kamera prva jede‘, odnosno objavljivanje fotografija i videa jela od kojih rastu zazubice. U Netflixovu serijalu ‘Ugly Delicious‘ kuhar i vlasnik restorana Momofuku David Chang reklamira upravo jela koja nisu pripremljena prema pravilima visoke kuhinje i ne izgledaju tako, ali su zato slasna, utješna. On od takve hrane pravi spektakl kao što je i, primjerice, punk ili dadaizam privlačnost ružnoće upotrebljavao da preispita usađene predodžbe o svijetu.
Privilegij lijepih
Kako navodi Highsnobiety, današnji trend ružne estetike ima uporište i u feminizmu te podsjeća na feministički punk i rock devedesetih. Tada su žene dignule svoj glas te poderanom odjećom, razmazanom šminkom i neglamuroznim izgledom potkopale svoju tradicionalnu ulogu u društvu i reinterpretirale tijela, udaljile ih od muškog pogleda. Upravo je to omogućilo drugim vrstama ljepote da dobiju svoj prostor. Zanimljivo, dihotomijom ljepote i ružnoće poigravaju se popularni umjetnici, dizajneri i slavne osobe koje se inače uklapaju u atraktivne standarde ljepote.
To je povuklo zanimljivo pitanje: je li ružnoća privilegij? Recimo, estetiku čudne djevojke (engl. weird girl aesthetic) prigrlili su supermodeli poput Belle Hadid, koja je lijepa, vitka i kojoj ružnoća stoji – jer joj stoji zapravo sve. Takav privilegij imaju i, recimo, Kim Kardashian, koja je isprobala trend ‘izblajhanih‘ obrva, glumica Julia Fox, koja je prigrlila mantru ‘ružnoća je in‘, ali i glazbenica Doja Cat, jedna od najutjecajnijih predstavnica te estetike. Ti slavni, ali i mnogi drugi koji su prigrlili trend, imaju privilegij što su, u biti, iznimno privlačni (a i bogati), a ružna estetika služi im da ostave dojam, šokiraju, privuku pozornost, pokažu da su odvažni, ekstravagantni, subverzivni. Njima je ona poput kostima, odijevaju je i skidaju prema potrebi. U tom smislu, bi li Kim Kardashian bila spremna prigrliti ružnoću da u bilo kojem trenutku ne može pokazati publici i svoju drugu stranu, onu rasne ljepotice? Bez obzira na to što je estetika ružnoće nerijetko privilegij lijepih, valja je pozdraviti.
Ružnoća je ljudska
Highsnobiety tvrdi da je ružnoća i rezultat toga što su nas tradicionalne vrijednosti iznevjerile, globalna se klima (klimatske promjene, pandemija, rast konzervativizma) promijenila nagore, zbog čega društvo traga za novim, drukčijim perspektivama. Otvaranje drukčijoj estetici otvara put i novim vrijednostima, daje neku kvalitetu onomu što je oku neprivlačno.
Kritičar i autor knjige ‘Ugly: The Aestethics of Everything‘ čvrsto se zalaže za estetiku ružnoga. Prema njegovu mišljenju, savršeno lijep svijet beskrajno je dosadan. Još je 2010. rekao da će ljepota dosaditi i da će, kako on to naziva, ‘pokret za ružnoću‘ postati velika stvar. To je predvidjela i Miuccia Prada 2013. izjavivši da je ‘ružnoća atraktivna, uzbudljiva‘. – Zašto? Zato što je ljudska – poentirala je Prada.
I doista, ružnoća je stvarnija, realističnija od ljepote; ona je sveprisutna i prirodna. Svijetu koji bilježi povijesne stope tjelesnoga dismorfnog poremećaja (iskrivljene slike o sebi) tu je poruku iznimno važno odaslati.