Da bi imali „nulu“, treba nam jednaki broj rođenih s brojem umrlih, a to je na razini od 50-ak tisuća. No, za početak bit ćemo sretni kada barem zaustavimo pad broja rođenih koji u kontinuitetu pada od 1991. godine i danas smo na rekordnom minimumu od svega 32 tisuće rođenih
Iako negativni demografski trendovi već desetljećima opterećuju Hrvatsku, tek je u posljednje vrijeme ova tema, s objavom alarmantnih podataka o rekordno niskom broju rođenih, dobila veću pozornost. S obzirom na iseljavanje, niski natalitet i sve manji broj žena u fertilnoj dobi, pitanje je može li više Hrvatska preokrenuti ovaj negativan trend ili će se, poput mnogih drugih europskih zemalja, oslanjati na useljavanje. O tim izazovima i potencijalnim rješenjima razgovarali smo s profesorom Marinom Strmotom, profesorom s Katedre za demografiju Ekonomskog fakulteta u Zagrebu.
S obzirom na značajan pad žena u fertilnoj dobi u Hrvatskoj, smatrate li da je moguće različitim mjerama preokrenuti negativne demografske trendove? Ili će Hrvatska neminovno gubiti broj stanovnika bez značajnijeg useljavanja?
Negativni demografski trendovi u Hrvatskoj su prisutni desetljećima, konkretno, još od 1991. g. Hrvatska bilježi ukupnu i prirodnu depopulaciju. Totalna stopa fertiliteta (prosječan broj djece po ženi) pala je ispod razine za jednostavnu reprodukciju (2,1 dijete) sredinom 60-ih godina prošlog stoljeća. Kada tako postavite stvari onda je jasno da je preokretanje trendova prirodnog kretanja gotovo pa nemoguća misija. Useljavanje je trenutno jedini način na koji zemlje razvijenog svijeta usporavaju pad broja stanovnika. No to ujedno pokazuje svu silinu kratkovidnih javnih politika spram demografskog razvoja. Osobno smatram da postoji put naše civilizacije prema povratku održivom fertilitetu, no to zahtjeva puno ozbiljniji, strateški pristup problemu od strane politike i cijelog društva. Za početak je potrebno mijenjati sustav obrazovanja budući da sadašnji polako gubi korak s vremenom i društvom u kojem živimo. Zatim prilagodba sustava rada, odnosno prilagodba tržišta rada i radnog vremena, donošenje jasne stambene politike i dr.
Koliki postotak BDP-a bi, prema vašem mišljenju, trebalo izdvajati za demografske mjere kako bi one donijele značajnije promjene u budućnosti?
Pa ne bih licitirao iznosima koji su potrebni za izdvajanje iz proračuna budući da i unutar drugih resora i ministarstava dio aktivnosti se može smatrati demografskim mjerama. No jasno je da je potrebno izdvajati više, za primjer ću uzeti doplatak za djecu koji je baziran na fiksnoj proračunskoj osnovici temeljenoj na prosječnoj plaći iz 2000. godine. Kako bi izbjegli politikanstvo ili licitiranje iznosima shodno pojedinoj političkoj opciji, vodstvu i predizbornom vremenu, potrebno je uvesti indeksaciju naknada kako bi se pojedine mjere prilagođavale barem inflaciji.
Francuska se često navodi kao uzor u demografskoj politici u Europi, s obzirom na veći natalitet u usporedbi s ostatkom EU. Što Francuska radi dobro i postoje li neki elementi njihove politike koje bismo mogli primijeniti u Hrvatskoj?
Francuska je uspješna zbog sveobuhvatnog pristupa koji uključuje povoljne porezne olakšice za obitelji, kvalitetne vrtiće, fleksibilne radne aranžmane i kulturnu valorizaciju roditeljstva. No i ona gubi korak s negativnim demografskim trendovima. Istaknuo bih afirmaciju roditeljstva i obitelji kao nešto što nam nasušno treba u društvu u kojem se nameće egocentričnost i ubija empatija.
Koji su primarni razlozi zbog kojih se žene odlučuju na rađanje manjeg broja djece? Jesu li rađena neka istraživanja na tu temu?
Brojna su istraživanja determinanti pada fertiliteta, a rezultati unisono navode složen odnos društvenih, ekonomskih i osobnih čimbenika koji zapravo proizlaze iz širih društvenih promjena kroz koje prolazimo zadnjih desetljeća. Visoka očekivanja tržišta rada, visoki troškovi života i stanovanja često obeshrabruju majke i roditelje u želji za imanja većeg broja djece. Društvene norme također se mijenjaju pa ljudi danas stavljaju osobni razvoj i karijeru ispred obiteljskih uloga, a pad stope brakova i rast razvoda dodatno smanjuje broj djece.
Rađaju li manje djece žene zaposlene u privatnom sektoru u usporedbi s onima u javnom? Imaju li više djece nezaposlene majke?
Postoje istraživanje koje ukazuju na neke pravilnosti i korelacije. Uvjeti zaposlenja, ekonomska sigurnost i životni uvjeti značajno utječu na odluke o fertilitetu među ženama. Donedavno se smatralo kako javni sektor pruža veće mogućnosti obitelji i ženama, ali i to se mijenja. Primjer je prilagodba radnog vremena koja se osobito intenzivirala nakon pandemije i to u privatnom sektoru, dok javni sektor ostaje rigidniji. Usklađivanje obiteljskog i poslovnog života smatram da će biti jedna od ključnih politika za majke u budućnosti i na tom polju treba pametan, strateški i odgovoran pristup menadžmenta. Nezaposlenost s druge strane negativno utječe na prosječnu obitelj, stvarajući ekonomsku nesigurnost koja je direktno korelirana s odlukom o imanju potomstva.
Trebaju li se onda mjere demografske politike oblikovati na temelju tih saznanja?
Apsolutno, populacijska politika kroji se na temelju potreba i stanja stanovništva, s ciljem usmjeravanja demografskih procesa. Potrebno je provoditi istraživanja i pravodobno reagirati, ali na prvom mjestu, potrebna je politička volja, odlučnost i vizija.
Budući da većina parova u Hrvatskoj ima jedno dijete, dok su drugo, treće i svako sljedeće sve rjeđe pojave, smatrate li da bi financijske mjere trebale biti usmjerene na poticanje rađanja drugog i trećeg djeteta (umjesto prvog)?
Rekao bih da je kritično treće dijete, i tu je bitno osmisliti dodatne mjere. Postoji nešto što se zove dohodovna elastičnost fertiliteta, koja raste sa svakim sljedećim djetetom. Drugim riječima imanje svakog sljedećeg djeteta, odnosno odluka o sljedećem djetetu kod roditelja (u razvijenim zemljama) donosi se shodno ekonomskoj situaciji obitelji. Dohodovna elastičnost fertiliteta predstavlja elastičnost odnosno "osjetljivost" fertiliteta na promjenu dohotka. Konkretno, vrijedi pravilo da na nižim razinama dohotka (kada ljudi imaju manje plaće, niži standard) tada povećanje dohotka (npr. povećanjem neke obiteljske naknade, uvođenje nove) može djelovati pozitivno na odluku o imanju djece. U ekonomiji se kaže, da oskudnije dobro je poželjnije dobro (u navedenom primjeru to je novac). Obrnuto, kada ga imate dovoljno (novca), tada imanje još više istog daje sve manju korisnost (opadajuća granična korist). Prevedeno na priču demografije i fertiliteta, što smo bogatiji (ljudi, roditelji) država daljnjim povećanjem povlastica može očekivati sve manji utjecaj na neku ciljanu varijablu (fertilitet). Da je tako, to nam pokazuju primjeri razvijenih zemalja zapadne Europe, gdje dohodak per capita godinama i desetljećima raste, a fertilitet opada. Očito je da treba raditi i na drugim aspektima društva osim novca (uvjeti rada, obrazovanje, infrastruktura pomoći roditeljima, itd.).
Koliko bi se godišnje djece trebalo rađati u Hrvatskoj kako bi populacija ostala stabilna?
Da bi imali „nulu“, treba nam jednaki broj rođenih s brojem umrlih, a to je na razini od 50-ak tisuća. No, za početak bit ćemo sretni kada barem zaustavimo pad broja rođenih koji u kontinuitetu pada od 1991. godine i danas smo na rekordnom minimumu od svega 32 tisuće rođenih (32.170 u 2023. godini).
Koje je vaše mišljenje o najavljenim demografskim mjerama predviđenima u proračunu za sljedeću godinu, poput povećanja primanja za vrijeme porodiljnog dopusta, naknada za svako rođeno dijete i sličnih inicijativa?
Pozdravljam ponovno osnivanje ministarstva koje bi trebalo biti zaduženo za osmišljavanje i usklađivanje toliko potrebne dugoročne populacijske politike, kao i prve mjere financijskog karaktera. No i upozoravam na ograničeni zakonski djelokrug takvog tijela državne uprave, odnosno samo dva zakona su pod direktnom ingerencijom (Zakon o rodiljnim i roditeljskim potporama te Zakon o doplatku za djecu). Drugim riječima, nakon ovog prvog koraka i mjera, tek slijedi pravi test smisla i učinkovitosti ovog ministarstva, a koja će se očitovati u suradnji s ostalim ministarstvima, ministrima, njihovim vizijama i samoj volji vrha vlasti.