Polet – mit koji se opire zaboravu (1): Početak - Kvesićev Polet

Piše: Đuro Tadić, Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Kada mi je Boris Vrga predložio da za časopis „Kupa“ napišem svoja sjećanja na učešće u stvaranju „Poleta“, učinilo mi se to zanimljivom temom i zavodljivim vraćanjem u prošlost. Lagano i ležerno, kao što to govori moj suradnik iz toga doba Furio Radin, čovjek s najdužim stažom zastupnika u Hrvatskom saboru, neprekidno od 1992, u intervjuu „Večernjem listu“ (26. VI. 2022.).Svoje djelovanje u Centru društvenih djelatnosti, koji je izdavao legendarni „Polet“, Furio je u spomenutom novinskom članku prokomentirao ovim riječima: Kada je riječ o omladinskoj supkulturi, to je mjesto bilo intelektualni, kulturni i medijski centar mladih tadašnje Jugoslavije i stalno su nam stizali gosti sa svih strana. Mislim da smo tada bili iznad europskog prosjeka kreativnosti mladih. Bile su to za mene savršene godine, samo je ‘Polet‘ svaki ponedjeljak prodavao tridesetak tisuća primjeraka, s tim da novac od prodaje nikada nitko nije vidio niti tražio. Završavali su u džepovima kolportera i njihovih tzv. koordinatora, dok nama novac nije bio apsolutno nikakav faktor.

Ovo Furiovo sjećanje, zorna je ilustracija romantičnog mita o „Poletu“ i njegovu izdavaču Centru društvenih djelatnosti. Na svaki spomen „Poleta“ i u meni se javi nekakav osjećaj uzbuđenja i pripadanja tom vremenu, osjećaj sličan susretu s nekom davnom romantičnom ljubavi. S takvim osjećajem sam prihvatio prijedlog da napišem tekst o svom učešću u stvaranju „Poleta“, mada je to značilo povratak u vrijeme od četrdeset i više godina unazad. Višeslojna je i teška spoznaja o proteklim godinama, od kojih su mnoge „pojeli skakavci“. O godinama, koje su generacijski akteri trošili u strasnoj želji za boljim svijetom, dok su one gorjele i naposljetku otišle u dim. Ali iz te strasti je nastajao i opstajao

„Polet“, mit koji se uspješno opire zaboravu.

Osamdesete, par - nepar

Moja veza s „Poletom“ trajala je gotovo pet godina, od kraja 1978. pa sve do pred kraj 1983. godine. Vrijeme je to početka velike ekonomske krize i društvenih previranja u jugoslavenskoj državi. U tom periodu umrla su trojica dugogodišnjih političkih vođa: Kardelj, Tito, Bakarić, a umro je i neupitni intelektualni autoritet Miroslav Krleža. Poskupljenje nafte na svjetskom tržištu i rast kamatnih stopa dovodili su jugoslavensko društvo do ekonomskog kolapsa. Vrijeme je to nestašice velikog broja roba široke potrošnje, posebice benzina što je prouzrokovalo čuvenu vožnju par - nepar. Budući da  se društvena kriza navodi kao glavni krivac za raspad tadašnje jugoslavenske države, zanimljivo je usporediti neke brojke, npr. 1980. g. Jugoslavija je imala oko 23 milijuna stanovnika i vanjski dug od otprilike 20 milijardi dolara, približno 870 dolara po stanovniku.

Današnji vanjski dug Hrvatske iznosi približno 45 milijardi eura, što na 3,87 milijuna stanovnika iznosi približno 11.600 eura odnosno isti toliki iznos dolara po stanovniku. Uz to treba napomenuti da su svi potencijali države bili u vlasništvu građana Jugoslavije, a znamo što je sve danas u vlasništvu stranaca. Za cjelovito razumijevanje tadašnje ekonomske krize Jugoslavije, svakako bi valjalo pročitati bestseler o nafti i geopolitici, knjigu Stoljeće rata. Anglo-američka naftna politika novinara i nezavisnog istraživača Williama F. Engdahla u kojoj se on bavi geostrateškim ekonomskim pitanjima i utjecajem geopolitičkih doktrina na politička zbivanja.1

Odlaskom spomenute trojice državnih vođa, otvaralo se je pitanje daljnjeg opstanka složene jugoslavenske federacije, sastavljene od šest republika i dvije pokrajine. Sva ta gibanja dešavala  su se pod vodstvom Saveza komunista Jugoslavije i samoupravljanjem kao temeljnim principom organizacije cjelokupnog života u proizvodnim i društvenim djelatnostima, u svjetskim razmjerima jedinstvenom eksperimentu u organizaciji države i društva. Utopijski pokušaj, reći će netko, no bilo je i luđih u povijesti, s gorim rezultatima. Kada to tvrdim mislim na našeg velikog ekonomskog stručnjaka, rođenog Petrinjca Branka Horvata, koji je za svoju knjigu Politička ekonomija socijalizma u prvom krugu glasanja dobio Nobelovu nagradu za ekonomiju (1983.). Na tu vijest, koju je lansirala agencija Associated Press, zagrebački je tjednik „Danas“ pripremio prigodni broj o Horvatu. No, cijeli tiraž morao je biti uništen, jer je broj tiskan preuranjeno, budući da Nobelov odbor nagradu ipak nije dodijelio Horvatu i njegovom konceptu političke ekonomije socijalizma. Kao nesuđeni nobelovac, Horvat je dosljedno do kraja života promovirao svoje ekonomske i političke ideje.

U tom i takvom smo ozračju živjeli i djelovali mi mladi ljudi, u dobi između petnaest i tridesetpet godina, pozvani da rješavamo nastale probleme, da nastavkom puta bratstva i jedinstva i daljnjim razvojem samoupravnog socijalizma osiguramo bolji život svakog čovjeka. Vjerovali smo u budućnost, bez fige u džepu, svatko na svoj način i u svojim mogućnostima. Ali okvir je bio zadan, jednom partijom, Savezom komunista, koji je svojim programom monopolno određivao razvoj društva u cjelini. Taj program realizirao se i kroz sindikate, omladinsku organizaciju, socijalistički savez i razne društvene organizacije. Bitno je bilo razumjeti granicu do koje može ići bilo koja aktivnost. Društveni odnosi su ključali, samo što u tom kotlu nije bilo mogućnosti za bilo kakve revolucionarne promjene. To je dakle, ta nedaleka povijest, kojoj smo bili svjedoci i sudionici.

U Kockici, susret s CDD-om

Centar za društvene djelatnosti (dalje CDD) osnovala je Republička konferencija Saveza socijalističke omladine Hrvatske (dalje RKSSOH) 1969. godine uz suglasnost Izvršnog komiteta (SKSKH), a u svrhu intenziviranja teorijskog i idejnog života mladih. CDD je bio izdavač „Poleta“  u periodu od 1976. do 1990., kada je list ugašen. Otvaranje takvog centra, koji je pružao mogućnost mladima za razne vidove intelektualnog i kulturnog razvoja, prije pedeset godina, nesumnjivo je respektabilna činjenica. Takvo što danas, teško je izvedivo u djelovanju bilo koje političke stranke.

Osnivanje CDD-a omogućilo je djelovanje mladih obrazovanih ljudi: učenika, studenata, profesora, novinara, kulturnjaka, sportaša i dr. U realnosti će se pokazati da će struktura mladih ljudi okupljenih oko djelatnosti CDD-a, postati po mnogo čemu suparnik oficijelnim vodstvima omladinske organizacije. Ta će činjenica u svakodnevnom funkcioniranju, umjesto predviđene sinergije djelovanja omladinske organizacije, izazivati antagonizme između CDD i RKSSOH. To će u značajnoj mjeri utjecati na najvidljivije aktivnosti Centra koje će u dugom periodu predstavljati tjednik „Polet“.

Sudionikom tih odnosa i zbivanja postao sam potkraj 1978. godine kada sam izabran za profesionalnog člana Predsjedništva RKSSOH, ispred tadašnje Zajednice općina Sisak. Prije toga izbora radio sam u Željezari Sisak, kao voditelj poslova na izradi metalne konstrukcije za krovište stadiona „Hajduka“ u Splitu, kao dio objekata za Mediteranske igre održane u tom gradu 1979. godine. Svaki put me ta čudesna školjka poljudskog stadiona arhitekta Borisa Magaša podsjeti na stvarne mogućnosti izraza čovjekova stvaralaštva. Imao sam dvadeset šest godina, studirao uz rad i sa iskustvom života organizirane velike tvornice dospio u potpuno novi ambijent. U čuvenu Kockicu pored Save, zgradu društveno-političkih organizacija Republike Hrvatske, na čijem se 4. katu nalazio RKSSOH, a na vrhu, 10. katu predsjednik CKSKH; da se zna hijerarhija. Imao sam bogatu omladinsku i akcijašku aktivnost prije toga; ne možeš tek tako doći u najuže republičko vodstvo, ali ovo je za mene bio potpuno novi ambijent: klimatizirani ured, kava, koju tada još nisam ni pio i koja po narudžbi stiže u ured, kao i novine svako jutro na stol, službeni auto po potrebi… Preporučljivo je bilo lijepo se obući, po mogućnosti i kravata, pristojno se ponašati, upoznavati sistem iznutra…

Lako je danas, s distance biti sarkastičan, ali  nikad  nisam  bio  impresioniran  blagodatima  toga ambijenta. Neovisno o tom osjećaju, s mladenačkom strašću i u potpunosti, posvetio sam se aktivnostima za koje sam bio zadužen u predsjedništvu RKSSOH. Društveno-ekonomski odnosi su bili moje područje djelovanja, što je podrazumijevalo problematiku zaposlene i nezaposlene omladine, standard i obrazovanje mladih radnika i sl. Pored pojedinačnih, redovnih zaduženja, predsjedništvo RKSSOH kolektivno je donosilo odluke o svim bitnim pitanjima za omladinsku organizaciju. Jedna od stalnih tema bila je uloga u osnivanju CDD-a što je podrazumijevalo osiguranje uvjeta rada i nadzor nad provođenjem programa CDD-a. Dakle od studenog 1978., pa sve do pisanja ovog teksta, na nekakav neobjašnjiv način u podsvijesti mi tinja „Polet“. Lebdi mi slika Nine Pavića, glavnog urednika Poleta i Denisa Kuljiša zamjenika, s bradom ruskih anarhista, i njihova žučna rasprava sa stasitim Dubrovčaninom Antunom Boškovićem, zaduženim za financije u RKSSOH. Ma kakvi šoldi, nema šoldi, neodlučno se branio Antun, znajući da se šoldi moraju naći. U raznim varijantama i s drugim licima, ta će se scena ponavljati godinama. U periodu o kojem govorim, programska djelatnost CDD- a realizirala se kroz četiri djelatnosti: tjedne novine „Polet“, mjesečni časopis „Pitanja“, izdavačka i istraživačka djelatnost.

CDD je bio pravna osoba, osmišljen kao radna organizacija, s direktorom kao odgovornom osobom i Zborom radnika kao glavnim upravnim organom, u skladu s važećim zakonskim okvirima, kao i sva druga poduzeća u sistemu socijalističkog upravljanja, uostalom. Imao je znači isti status kao

Vjesnik, tada jedna od najvećih izdavačkih poduzeća u Jugoslaviji. Bio je slobodan djelovati na tržištu. U prosjeku je zapošljavao dvadesetak osoba koje su obavljale administrativne poslove i dio stručnih poslova, ali većinu programskih sadržaja, kao što su tekstovi za „Polet“ i „Pitanja“, ostvarivali su vanjski suradnici. Dvojbeni hibridni status CDD-a kroz sve vrijeme njegova djelovanja predstavljaju sljedeće činjenice:

1. CDD je samostalna radna organizacija na tržištu, ali svojim prihodima s tržišta može osigurati maksimalno četvrtinu ostvarenih troškova. Ostatak mora osigurati osnivač RKSSOH, dijelom iz vlastitih sredstava, dijelom iz budžeta Sabora, što su zapravo sredstva poreznih obveznika.

2. RKSSOH kao osnivač CDD-a za ostvarenje svojih političkih aktivnosti predlaže glavnog urednika „Poleta“ i „Pitanja“ Zboru radnika u CDD-a. Što ako prijedlog ne bude potvrđen? Nastaje drama.

Tipičan je to hibrid eksperimenta političkog sistema socijalističkog upravljanja, u kojem nakon međusobnih igara i nadmudrivanja pobjeđuje onaj koji osigura novac, a pobijeđeni se zadovoljava sačuvanim statusom prividne samostalnosti u realizaciji nekih svojih planiranih programa.

U periodu od 1976. do 1979., CDD je bio u relativno ugodnoj poziciji. Opće društvene prilike bile su stabilne. Predsjednik RKSSOH od 1976. do 1978. bio je Željko Mažar iz Rijeke, liberalan i pametan mladi čovjek, a od 1978. do 1980. zagrebački dečko sisačkih korijena, Mladen Pejnović. On je došao iz zagrebačke organizacije i imao je iskustva u obavljanju operativnih političkih poslova. Ivica Račan u Centralnom komitetu SKH bio je zadužen za omladinsku organizaciju. Direktor CDD-a bio je Josip Čondić, prijašnji sekretar RKSSOH, vezan s Račanom slavonskom izbornom bazom, a i kartaškim društvom. Predsjednica CKSKH bila je Milka Planinc, tolerantna osoba, naklonjena mladima, različita od predodžbe rigidnog i isključivog političara. Kasnije, u vrijeme najveće ekonomske krize, postala je kao prva žena u povijesti socijalizma. predsjednica tadašnje vlade Jugoslavije, Saveznog izvršnog vijeća. Vertikala od SKH, preko nonšalantnog Račana, te Mažara i Pejnovića osiguravala je CDD-u i Čondiću u tom periodu potrebna sredstva i uvjete za realizaciju programa karakteriziranih slobodom do granica kreativnih mogućnosti sudionika programa.

Uloga direktora CDD-a bila je delikatna; trebalo je osigurati uspješnu komunikaciju između RKSSOH kao osnivača, zaposlenih u CDD-u te širokog kruga vanjskih suradnika koji su zapravo bila glavna kreativna snaga svih programa. Ako su sve karte bile uredno posložene – bilo je ugodno, ako nisu, bilo je bolno. A često nisu bile. Iako je SK bio jedina partija na vlasti, to ne znači da unutar političkog života partije nije bilo žestokih frakcijskih borbi, karijerističkih probitaka, osobnih animoziteta, ideoloških razlika. Sve se to u većoj ili manjoj mjeri odražavalo i na omladinsku organizaciju, na CDD, naročito na „Polet“, koji je svaki tjedan izlazio pred sud javnosti.

„Polet“ se priprema za polet

Svakom tko se upusti u evociranje „Poleta“, kao podsjetnik na njega dobro će poslužiti knjiga Igraonica za odrasle: ‘Polet‘ 1976.- 1990., (dalje Igraonica)2, autora Željka Krušelja. Knjiga je nastala na temelju autorove doktorske disertacije na Filozofskom fakultetu u Zagrebu i sa svojih 700 stranica dragocjen je izvor podataka, tim više što je autor imao na uvidu svu arhivsku građu. Drugi izvor podataka bio mu je razgovor sa sudionicima pojedinih događaja. Kao što je sam Krušelj zaključio, svaki sudionik tih događaja ima svoje doživljaje sebe i drugih, te se ne moramo složiti s njegovim interpretacijama i zaključcima. Fascinantan je sam popis od 2100 imena koja su sudjelovala u stvaranju „Poleta“ u razmatranom razdoblju, objavljen na kraju knjige. No, kad pročitate tu opsežnu knjigu sastavljenu od bezbroj podataka i imena koja su ostvarila vrlo značajne karijerne životne dosege, opći dojam i mit o „Poletu“ ostaje lebdjeti iznad svega, kao zajednički nazivnik dijelova života niza generacija. Bilo je puno značajnijih novina, kojih se danas rijetko tko sjeća. Čitalačkim generacijama starijim od pedeset godina života, „Polet“ je na velikom prostoru bivše zajedničke države postao memorijska šifra za otključavanje vremena vlastite mladosti. Šifra „Polet“ u svakom susretu i razgovoru izaziva uzbuđenje vezano za ugodu, mladost, nestašluke, kako to upečatljivo iskazuje Furio Radin.

Omladinska štampa u Jugoslaviji bila je vrlo razvijena, izlazilo je puno lokalnih listova, pa republičkih, pa savezni list „Mladost“. U spomenutoj knjizi Krušelj daje prikaz razvoja „Poleta“, koji datira od 1940. godine, navodeći da su sve omladinske organizacije imale svoje novine na republičkoj razini, osim Hrvatske. Zato je 1974. RKSSOH pokrenula pripremu projekta izdavanja omladinskih novina na republičkoj razini.3

Kvesićev „Polet“

Prvi broj „Poleta“ izašao je 27. listopada 1976. Prvi glavni i odgovorni urednik bio je Pero Kvesić. Glavni uvjet koji je postavio pri imenovanju bio je taj da se omladinski rukovodioci ne miješaju u njegov posao.4 Znakovita je njegova naslovnica, kako slika, tako i programski tekst u kojem između ostaloga stoji: Surađujte: javite se što ste zamijetili da se zbiva oko nas, pošaljite dobar vic koji ste zadnji čuli, crtež s kojim ste zadovoljni, pitanja na koja bi ste željeli odgovor, odgovore onima koji vas ne pitaju za mišljenje, (podvukao Đ. T.) ideju što mora pokrenuti. ‘Poletu‘ ste potrebni. Potrebni ste mu da bi ste ga izgrdili ili pohvalili. Potrebni ste mu da bi postao ono što bi mogao postati – list koji će vam biti potreban.

Poruka Kvesićeve ekipe bila je: ne zanima nas politička birokracija, zanima nas svakodnevni život u svim vidovima. Davanje odgovora na ono što nas nisu pitali, što ne žele čuti, možda je ključna ideja na kojoj je izrastao fenomen „Poleta“.

Po mom sudu, Kvesićeva osobnost ključna je za oblikovanje i razvoj identiteta „Poleta“ u najboljim fazama njegova postojanja. Kvesić je postao prvim urednikom obnovljenog „Poleta“ u dobi od 26 godina. Imao je dugogodišnje iskustvo odrastanja u omladinskom tisku, završen studij sociologije i filozofije, godinu studijskog boravka u SAD-u. Već je imao objavljenu zapaženu knjigu priča Uvod u Peru K, kasnije označenu kao začetak tzv. proze u trapericama. Pored navedenih kvalifikacija, bila je  presudna  Kvesićeva  osobnost. On je prije svega čovjek tolerancije i razgovora, no istovremeno i vrlo čvrstih stavova, visokih etičkih i estetskih vrijednosti. Građanski lik, trajno fasciniran mladošću, ženom, erotikom, seksualnošću, o čemu cijeli život objavljuje priče u svojim knjigama. Takav tip treba raditi tjedne novine koje će se svidjeti mladim čitateljima, koje su namijenjene omladinskom rukovodstvu koje ih financira te partijskom rukovodstvu koje prati da se ne skrene s pravog puta.

U tim kompliciranim zahtjevima uspio je proizvesti novine koje su mladi ljudi počeli čitati i prihvaćati kao svoje.

Uspjeh Kvesićeva „Poleta“ značajan je ne samo po tome što su ga mladi počeli čitati, već su ga svojim autorskim prilozima i stvarali. Uz jezgru zaposlenih u CDD-u koji su obavljali poslove lekture, redakture i grafičko oblikavanje lista, Kvesić je okupljao sve veći broj mladih suradnika, učenika i studenata koji su objavljivali tekstove u „Poletu“. Dobro došle su sve teme s pričama iz svakodnevnog života mladih ispričane razumljivim jezikom svakodnevnice, na tragu proze u trapericama. A teme su mogle biti i traperice, glazba, film, škola, seks, abortus, strip, fotografija, knjige, politika, tvornica i dr. Pritom je bilo važno da su prezentirane s jasnim autorskim stavom i preuzete iz stvarnog modernog života, a ne projicirane socijalističke percepcije. U prvom krugu Kvesićevih suradnika bili su već iskusni Mario Rebac i Zlatko Klanac kao redaktori, fotograf Danilo Dučak, dizajner Zoran Pavlović, strip crtač Mirko Ilić i njegova grupa Novi kvadrat, Slavenka Drakulić Ilić kao autorica i tajnica redakcije.

Kvesićev mandat urednika trajao je manje od pet mjeseci, 13. III.1977., uredio je posljednji broj prije odlaska na odsluženje vojnog roka. U tom kratkom periodu, postavljeni su neki principi na kojima će se kasnije temeljiti stvaranje „Poleta“ više ili manje uspješno, zavisno od okolnosti. Ovom prigodom, navodim one najvažnije:

1. organiziranje kompetentne jezgre uredništva

2. okupljanje velikog broja mladih suradnika

3. objavljivanje autorskih tekstova mladih suradnika po svim temama

4. obrada najintrigantnijih tema iz svakodnevnog života bez ograničenja 5/ kritičan autorski stav po svakoj obrađenoj temi

6. potpuno slobodan izraz u pogledu oblikovanja teksta uključujući ulični govor, lokalizme, kovanice, dosjetke i sl.

7. nije imperativ visoki tiraž, već stvarna čitanost

8. sve nove ideje i prijedlozi dobrodošli su, to je zajednički projekt koji se stalno inovira

9.  kooperativnost   glavnog   urednika i uredništva s izdavačem CDD-om i osnivačem RKSSOH, bez neproduktivnih provociranja i politiziranja.

Kvesićevo urednikovanje je pokazalo da se može raditi zanimljiva i čitana novina bez banalnih afera koje tek kratkotrajno izazovu pažnju javnosti, bez ukazivanja na rješenje problema. Pritom treba uvažiti činjenicu da je Kvesićev mandat trajao pet mjeseci i da vjerojatno nije bilo dovoljno vremena da nekakav tekst ili fotka izazovu reakcije politike i javnosti, što će se za svo vrijeme trajanja „Poleta“ zbivati gotovo kontinuirano.

 

Članak je izašao u reviji za književnost, umjetnost i kulturu „Kupa“ br. 15/16, izdavača i urednika Borisa Vrge (Petrinja). Zahvaljujemo na prilici da prenesemo prilog  o Poletu.