Piše: Lucija Čeč
Biti žena s alopecijom znači suočiti se sa strahom od neprihvaćanja, sramom, usamljenošću i gubitkom samopouzdanja. Ali isto tako znači i na tom putu izgraditi neku novu, snažniju verziju sebe. Ili barem pokušati, jer i to se itekako broji.
Svako jutro započinje istom scenom - češljanje nakon kojeg u umivaoniku ostaju čitavi pramenovi kose, pokušaji namještanja frizure (ako se to uopće više može nazvati frizurom) da prikrijete ćelave praznine na tjemenu. Još jedan obeshrabreni pogled u ogledalo, udah – izdah i pokret u novi dan u kojem ste jedna od otprilike 160 milijuna osoba na svijetu koje se bore s alopecijom.
Alopecija je stanje koje se pojavljuje u raznim oblicima, a najjednostavnije ga je objasniti kao gubitak kose. U nekim slučajevima i svih dlaka na tijelu. Najčešći tipovi alopecije su androgena (ćelavost kod muškaraca i žena uzrokovana hormonalnim promjenama) i alopecija areata koja na različite načine zahvaća vlasište ili cijelo tijelo, a istraživanja pokazuju da se češće javlja kod žena.
Bila ona žarišna, univerzalna, totalna ili ožiljkasta alopecija – za svaku vrstu vrijede dvije stvari: autoimunog su predznaka i teško im se može odrediti točan uzrok. Samim time, potraga za učinkovitim rješenjem koje bi zaustavilo napredovanje simptoma često postaje uzaludna i iscrpljujuća borba. Jer nije ovdje riječ ‘‘samo‘‘ o kosi. Biti žena s alopecijom znači suočiti se sa strahom od neprihvaćanja, sramom, usamljenošću i gubitkom samopouzdanja. Ali isto tako znači i na tom putu izgraditi neku novu, snažniju verziju sebe. Ili barem pokušati, jer i to se itekako broji.
Moje sigurno mjesto
Ožiljkasta alopecija sa mnom je već cijelo desetljeće. Njezinu pojavu mogu zahvaliti Sistemskom lupusu, s kojim živim 20 godina. Reklo bi se da sam osvojila autoimuni bingo – uz lupus koji je, kao i mnoge druge autoimune bolesti često ‘‘nevidljiv‘‘, tu je i alopecija kao stanje koje malo tko neće zamijetiti. Istovremeno javlja se bezbroj pitanja. Jesam li izgubila svoju ženstvenost ako nemam kosu? Ako nosim periku znači li to da je sram prevladao? Ako ne želim pričati o svojoj alopeciji, znači li to da i sama pridonosim tabuizaciji teme? Čak i ako je za vas, u ovome trenutku, odgovor na ova pitanja ‘‘da‘‘, ne znači da je pogrešan. Tko kaže da postoji ‘’ispravan’’ način nošenja s alopecijom?
Put koji sam ja u tom procesu odabrala pružio mi je sigurnost i samopouzdanje. Moje sigurno mjesto postale su marame koje svakodnevno nosim. Raznih uzoraka, materijala i dimenzija, šarene ili jednobojne, marame zavezane oko glave dale su mi priliku da alopecija više ne određuje moj identitet. Ne zaboravimo da dolazimo iz pozicije djevojčica i žena koje moraju drugima odgovarati zbog svog izgleda i izbora kako će se nositi sa svojim dijagnozama. Ne zato što želimo, nego zato što si društvo uzima za pravo komentirati i definirati našu ženstvenost.
Mjesto podrške i razumijevanja
Osim stvaranja osobnog sigurnog mjesta u suživotu s alopecijom, važno je imati i siguran prostor u kojem smo okružene ženama koje nas razumiju i podržavaju. Nažalost, u Hrvatskoj takva mjesta gotovo da i ne postoje ili je zajednica nedovoljno aktivna i vidljiva. Najvažniji je to razlog zašto sam pokrenula Instagram i Tik Tok putem kojih želim prije svega prekinuti šutnju o ovoj temi i pružiti ženama koje se bore s gubitkom kose prostor u kojem nema mjesta osudama i nerazumijevanju. Ako komentari takvog tipa tamo i zalutaju, virtualni svijet nam je na svu sreću podario mogućnost blokiranja, ali u stvarnosti puno se teže obraniti od nepristojnih dobacivanja i pogleda.
Upravo je zato život s alopecijom prilika za preuzimanje kontrole nad vlastitim tijelom, za redefiniranje onoga što za nas znače ljepota i ženstvenost, istraživanje odnosa s bliskim ljudima koji nas okružuju i ponajviše – odnosa sa samima sobom. Kosa je doista samo djelić te priče. Pronaći u sebi snagu za borbu koju nismo tražile - e to je najveća pobjeda!
