Život
StoryEditor

Putopis iz zemlje kontrasta: U Vijetnamu nema nesretnih lica i straha od sutra, već smijeha, boja i mirisa

03. Kolovoz 2023.
foto Gordana Gelenčer

Vlaga. Vrućina. Još vlage. Znoj. Još malo paketa vlage i znoja. Na sjeveru zemlje. Znala sam da putovati u dalekoistočni Vijetnam u ljetnim mjesecima nije najinteligentniji potez, no mjesec dana slobode od rada događa nam se uglavnom ljeti. A ionako se nisam zaputila onamo ljenčariti. Jer...sve se nekako poklopilo. Strah da će odgovor na pandemiju (i sve one iduće pandemije), zajedno sa zelenom pričom, trajno spustiti avione i spriječiti nas da udahnemo onaj kutak Zemlje koji poželimo. Strah da će um, zatravljen kreditima i najavama krize, nastaviti ponavljati ‘nemam‘. Pa sam strahove spojila u smislenije putovanje i duboki unutarnji poriv da nekome poklonim nešto što imam. Znanje za volontiranje.

I tako sam osvanula u glavnome gradu, Hanoiju (Hà Nội). U gradu u kojemu živi desetina Vijetnamaca, oko 10 milijuna od njih gotovo stotinu. Vjerojatno ih nema toliko kao stanovnika, ali čini se da ih je i mnogo više – skutera/motocikala. Vijetnamci doslovno žive na njima. Čak i petominutna udaljenost svladava se skuterima, ne pješačenjem. To uglavnom podrazumijeva nepostojanje rush-houra, jer on caruje cijeli dan (okej, ponešto manje u vrijeme podnevnoga zvizdana). Činilo se da ću lakše svladati očajno težak vijetnamski jezik nego li hanojski prometni kaos u kojemu su semafori više orijentacijski vodiči nego li pouzdan prometni signal, s većinom ulica bez jasno odvojenih prometnih traka. No, kako sam od onih putnika koji se udomaće u roku ‘jučer‘, isti sam dan već bila iskusni prometni ekspert. Ionako nisam ovdje turistički, došla sam živjeti (da ne bude zabune, mjesec dana, ne zauvijek).

image
foto Gordana Gelenčer
image
foto Gordana Gelenčer

Život bez sna

Dakle, skuteri. Milijuni se valjaju ulicama, a na njima se valja sve što možete zamisliti, od zgurane cijele obitelji na jednome sjedalu, pa do glumljenja kamiona ili barem teretnoga automobila koji prevozi sve što je u nekome trenutku nužno. I sve to s nevjerojatnom pažnjom prema ostalim sudionicima prometa. Doista sam se trudila uloviti ih okom fotoaparata, ali toliko šarenilo i životnost gužve ne mogu stati u jedan foto klik.

image
foto Gordana Gelenčer

Noću još manje. Noćnu gužvu množimo s barem deset dnevnih. Spavanja baš i nema, klima uređaju i zatvorenome prozoru unatoč. Jer, uz skutere ulicama se valjaju i bicikli, obično zbog prodaje kakve hrane, suvenira ili slatkiša. Pomične trgovinice imaju zvučnike kako bi na vrijeme obavijestili kupce da stižu. Dakle, barem nekoliko stotina tisuća bicikala-trgovina, od kojih je sigurno stotinjak istodobno u dometu mojeg uha, zvučnikom glasno, najglasnije, para noćno nebo i ne da mi spavati. A dižem se rano, jer već u devet imam prvu grupu školske djece koja (ne)žele učiti engleski. I, da, trubi se. Trube svi. Neprestano. Štoviše, u busevima su žmigavci spojeni s trubom, pa....you know. Trubi se i noću. No, vjerojatno i zbog sveukupne buke promet savršeno klizi.

image
foto Gordana Gelenčer

Baš kao što je savršena energija zemlje i ljudi. Od trenutka kada sam udahnula prve molekule izvanaerodromskog teškog, vrućeg zraka zaljubila sam se u Vijetnam. Koji trenutak kasnije i u ljude. Još dok sam čekala da me policijska kontrola propusti u zemlju morala sam zamoliti jednu dobru dušu da mi pozajmi mobitel – u Vijetnam sam, naime, stigla s razbijenim ekranom, dakle s beskorisnim mobitelom, a morala sam nekako dojaviti ljudima u volonterskom centru da me pokupe. Okrenula sam se osobi do sebe i zamolila za poziv. Pružio mi je mobitel s toliko topline u očima da sam se rastopila i prije izlaska u svijet visokih temperatura. Isto sam morala ponoviti na vanjskome peronu. Bez obzira na to znaju li koju riječ engleskoga ili ne, suživot kroz pomoć i suradnju valjda im je dio DNA.

image
foto Gordana Gelenčer

Zemlja kontrasta

Siromašni su. Očekivano, valjda. Jer, kada su obilježeni komunizmom onda se takvo što i očekuje. No, siromaštvo će uočiti samo razmaženi zapadnjak naviknuo na raskošnu ponudu beskorisnih statusnih stvari. Ovdje nema viškova. Ovdje ima života. One čiste, iskonske radosti življenja kakvu davno nismo osjetili. Bez obzira na to koliko malo imaju i slavlje života valjda im je utisnuto u DNA. Nema ispijenih, nesretnih lica. Nema vječitih kalkulacija ‘kako ću‘. Nema straha od sutra. Ima mnogo smijeha. Boja i mirisa.

image
foto Gordana Gelenčer

Sada kada sam to napisala shvaćam da je Vijetnam zemlja kontrasta u svim svojim aspektima. Grad nije čist. Stan u kojemu živim nije čist. U trgovinama caruje plastika (zelena agenda ovdje je nepoznanica). Na ulicama se valja smeće. Ali čak ni nekome toliko obuzetome čistoćom kao što je moja malenkost to ni najmanje nije važno. Vijetnam je sve ono drugo. Iskra veselja. Virus smijeha. Ruka pomoći. Miris hrane. Igra. Gužva bez ljutnje. Vijetnam živi 24 sata na dan, ali ponajviše noću kada su svi vani. Djeca, roditelji, bake, radnici, hrana, skuteri. Tada se pokreće svijet buke, igre, trube, zvučnika, glazbe, vriskova. Pa, čak i kada si umoran od cjelodnevnoga rada stanice tijela prirodno reagiraju na dozivanje. Jednostavno se priključiš rijeci života.

Hanoi sigurno nije prvo mjesto koje bi turistički trebalo posjetiti (iduće mi je godine cilj južni dio, Saigon, Da Nang, delta Mekonga...), no bez sumnje je to grad iskustava. I grad koji spaja staro i novo. U novijim dijelovima grada strše neboderi, okupljeni u poveće cjeline.

image
foto Gordana Gelenčer

U drugim su dijelovima pravo otkriće male, uske dragulj-ulice prepune malih obrta, rukotvorina, ulične hrane. Otkrila sam ih na putu do grada svile – staroga dijela u kojemu se nekad proizvodila ta dragocjena tkanina (danas su ovdje uglavnom trgovine). Doduše, kako uglavnom istražujem sama, bez lokalnih vodiča, nisam se još usudila otisnuti predaleko od mjesta gdje volontiram – roaming je preskup, grad nije pokriven wi-fi mrežom, pa Google Maps gubi smisao. No, i kraće staze nude zanimljiva vizualna, gastronomska i olfaktorna iskustva.

image
foto Gordana Gelenčer

Više o turističkim otkrićima, ljudima, ekonomiji, jeziku, hrani...u nekome od idućih javljanja iz 11 tisuća kilometara udaljene zemlje.

19. srpanj 2024 13:33