Ravnoteža privatnog i poslovnog sintagma je koja se prečesto spominje na radnom mjestu i kojoj je, slobodnom procjenom, posvećena gotovo svaka treća objava na LinkedInu, no što ona uopće znači i je li tu riječ o idealu kojem trebamo težiti, odnosno nekakvom svetom gralu koji je nedostižan onim najambicioznijim pojedincima ili je pak riječ o nečemu što se može istrenirati od prvih dana na tržištu rada? Znači li ta ravnoteža odbijanje poziva i poruka nakon završetka radnog vremena i zanemarivanje elektroničke pošte tijekom godišnjih odmora ili smo sada ipak otišli korak predaleko?
Najčešće pogreške
Ravnoteža između poslovnog i privatnog života, prema konzultantici Anji Oppenheim Barešić, odnosi se na postignuto stanje harmonije i ravnoteže između posla i osobnog života. Međutim, dodaje, ovakva definicija krije jednu zamku – iluziju permanentnosti, odnosno nepromjenjivosti. Promatranje ravnoteže između poslovnog i privatnog života kao statičnog, postignutog stanja zanemaruje činjenicu da život inherentno uključuje promjene i nepredvidivost.
– Dodatno, implicira da, jednom kad se ravnoteža postigne i cilj je ostvaren, nije potreban daljnji napor da se ta ravnoteža održi. Vjerovanje da se stanje ravnoteže može trajno održavati postavlja nerealna očekivanja, a takav način razmišljanja može prouzročiti frustraciju i razočaranje kada se ravnoteža poremeti. S druge strane, promatranje ravnoteže između posla i privatnog života kao stalne radnje, kao čina balansiranja, potiče fleksibilnost i prilagodljivost. Prioriteti se mijenjaju, a održavanje ravnoteže zahtijeva redovitu ponovnu procjenu i prilagodbu novim izazovima i prilikama. To je vrlo slično vožnji bicikla, koja od nas zahtijeva stalnu prilagodbu za održavanje ravnoteže kako ne bismo pali i razbili koljena – navodi konzultantica, koja napominje da slično tome kako smo učili voziti bicikl moramo učiti i kako upravljati ravnotežom između privatnog i poslovnog jer, kao i svaka druga vještina, i ta zahtijeva ulaganje svjesnog truda.
Naposljetku, vožnja biciklom na različitim terenima zahtijeva prilagodbu brzine i tehnike, a isto nas traži i ravnoteža privatnog i poslovnog u različitim fazama života. No, što ako padnemo s bicikla, odnosno ako narušimo ravnotežu? Ana Petelinšek, voditeljica Odjela za assessment i voditeljica projekta ‘Future Resilience‘ iz SELECTIO Grupe pak kaže da, ako govorimo o pogreškama koje sami radimo i na koje imamo utjecaj, ravnotežu najčešće narušavamo prekomjernim radom bez dovoljno vremena za odmor i opuštanje, izostankom jasnih granica između privatnog života i posla (što je posebno izazovno kod rada od kuće), zanemarivanjem fizičkog i mentalnog zdravlja zbog poslovnih obveza, ignoriranjem znakova pregorijevanja (engl. burnout), nedostatkom organizacijskih vještina i postavljanjem nerealnih očekivanja samome sebi.
Prebacivanje krivnje
– Pitanje ravnoteže privatnog i poslovnog vrlo je često pitanje svakog zaposlenika i poslodavca. S jedne strane inicijative poslodavca i pristup poslu svakako jesu ključni u održavanju pozitivne radne atmosfere i poželjne organizacijske kulture, ali i u prevenciji pregorijevanja. S druge strane, osim na organizacijskoj razini, ključan je i individualni pristup svakog zaposlenika. Fleksibilnim radnim vremenom, skraćenim radnim tjednom ili drugim inicijativama organizacije svakako prepoznaju važnost balansa. Osim toga, s obzirom na to da lideri imaju važnu ulogu u upravljanju vremenom, ključno je njihove vještine dodatno osnažiti leadership-programima u segmentu postavljanja prioriteta, planiranja i organizacije, postavljanja granica i razvojnog delegiranja. Podrškom menadžmentu te pristupom leading by example kreira se organizacijska kultura koja podržava jasnije određivanje granica – objašnjava Petelinšek.
Naravno, uvijek je jednostavnije krivnju prebaciti na drugu stranu, pa će zaposlenici tvrditi da im ravnoteže nedostaje zbog zahtjevnih šefova i pretrpanosti poslom ili predugih radnih sati, a poslodavci će pak krivnju prepustiti zaposleniku i neozbiljnosti ili manjku lojalnosti, ali vrijedi naglasiti da je samosvijest i jedne i druge strane iznimno važna baš kao i jasno postavljanje granica. Uza sve to vrlo je važno i naučiti reći ‘ne‘, što nije nimalo jednostavno ili lagano, a uči se godinama.
– Dio naše osobnosti, a posebice perfekcionizam te naši dosadašnji obrasci ponašanja često stvaraju potrebu uključenosti u svaki segment poslovanja. Kako bi podigli samosvijest, osim traženja povratnih informacija od kolega ili nadređenih, poslodavci se često odluče za 360 procjenu ili Belbin upitnik timskih uloga – alate koji nam jasno pokazuju jake strane i prostore za napredak te često dovode do osvještavanja zašto smo u neravnoteži između privatnog i poslovnog – tvrdi Petelinšek.
Postupni napredak
I dok takvi alati zvuče kao nešto što bi se primijenilo vani, a ne u Hrvatskoj, upitali smo višu savjetnicu za ljude i kulturu iz SELECTIO Grupe Ernu Tomišu postoji li ravnoteža između privatnog i poslovnog u domaćim kompanijama te potiče li se ona uopće.
– Ako gledamo rezultate ispitivanja zadovoljstva i angažiranosti zaposlenika koje smo proveli u brojnim organizacijama na našem tržištu, zaposlenici su najmanje zadovoljni količinom posla koju imaju, a koja ne odgovara realnom radnom vremenu koje imaju na raspolaganju. S druge strane, najveće zadovoljstvo zaposlenika u tom području vezano je uz različite opcije fleksibilnih radnih angažmana koje organizacije kontinuirano uvode. Sukladno tome, balans između privatnog i poslovnog života u Hrvatskoj je tema koja se aktivirala kod poslodavaca unazad nekoliko godina te se brojnim inicijativama pokušava poduprijeti – navodi Tomiša, napominjući da je na organizacijama da ih uvode u skladu s potrebama zaposlenika, trendovima na tržištu i u skladu sa zakonom, a još važnije je da potiču zaposlenike na njihovo korištenje i podržavaju ih u tome, tj. da osiguravaju da te inicijative žive u praksi, a ne samo na papiru.
Drugim riječima, iz godine u godinu i iz sektora u sektor postavlja se ravnoteža koja je iskusnijim generacijama i dalje strana pa je uzimaju sa zrnom soli, no ako se pogledaju trendovi zapadnih zemalja, skraćivanje radnog tjedna i sve veći fokus na dobrobiti zaposlenika (engl. wellbeing), moglo bi se zaključiti da ravnoteža između privatnog i poslovnog života neće još dugo biti sveti gral među zaposlenicima i poslodavcima nego nešto što se podrazumijeva na tržištu rada.