U brojnim organizacijama se za neka nepisana pravila kaže „tako se to kod nas radi, takav je običaj“. Postoji li njihova stvarna svrhovitost ili smisao vuku iz nekih prošlih vremena, a danas su tek sastavni dio organizacijske kulture? Imaju li oni koji ih provode neke drugačije, ne baš transparentne motive?
Pitanje:
Javljam se vezano uz jedan običaj u firmi gdje radim koji me muči već neko vrijeme. U pitanju je firma koja je odavno privatizirana. Zbog vrste djelatnosti, posao se obavlja kroz smjenski rad. Po potrebi (što nije rijetko), radi se i vikendom. Nekad je to subota, nekad nedjelja, a plaćanje za te dane je uvijek korektno, prema zakonu. Ono što me muči je činjenica da se vrlo često ne zna raspored. Zna se desit da u nam u petak kažu da smo dežurni u subotu. Ljudima koji imaju obitelj to predstavlja velik problem jer ne mogu organizirati svoje slobodno vrijeme, no smeta i meni jer imam osjećaj da stalno moram bit na raspolaganju i da se ne poštuje moja privatnost. Ima nas stotinjak i možda nije jednostavno složiti raspored,al valjda bi se ipak trebalo znati za par tjedana unaprijed. Što vi mislite o tome?
Odgovor:
Iznimno je zanimljivo kako ste situaciju koju opisujete i koja Vas muči nazvali običajem. Naime, uistinu postoje neka nepisana pravila koja se provlače kroz različite organizacije, ne nužno vezana uz svrhu i/ili djelatnost, već prije svega vezana upravo uz običaje. Kao što određene kulture ili vjere imaju svoje običaje, tako i organizacije znaju imati (naravno, na drugačijoj razini) također običaje. Kad je o organizacijskoj kulturi riječ, tada se ovaj pojam odnosi na sve ono za što zapravo ne znamo čemu služi ili zašto je tako... Kada bismo nekoga na odgovornijoj poziciji pitali „čemu služi to nepisano pravilo?“ dobili bismo vrlo uopćen odgovor „tako je to u našoj firmi“. Bez konkretnog argumenta ili jasnoće. Kako je takva pravila teško razumijeti, jednako ih je teško i prihvatiti.
Ako ispravno zaključujem, radi se o organizaciji koja je nekad prije bila u državnom vlasništvu. Budući da tranzicija koju organizacija treba proći od društvenog do privatnog vlasništva nije nimalo jednostavna, i traži puno prilagodbi, promjena u odnosima, rada sa strahom i otporima zaposlenika te puno poštovanja, uvažavanja, a sa svim navedenim i vremena, nerijetko se desi da (uz nestrpljenje, nestručnost ili netemeljitost novog vlasnika) takva firma zapravo ostane negdje na pola puta: laičkim rječnikom, državni duh u privatničkom ruhu.
Pa ako je nekad prije i bilo teško organizirati posao, a s njime i smjene (zbog nedostatka radne snage, sirovina ili nekog trećeg razloga), ukoliko se radi o organizaciji od stotinjak zaposlenih, s redovnim poslovanjem, moralo bi biti moguće i sada. Nazovimo ovo objektivnom razinom problema. Kada bismo zagrebali ispod površine, i došli do onoga što možemo nazvati subjektivnom razinom, tada postoji više mogućnosti objašnjenja. Prva je, baš onako kako Vi navodite, običaj. Moguće je da ljudi zaduženi za organizaciju posla nisu niti svjesni kakav problem predstavlja ova neizvjesnost, upravo zato što se navedena metoda „zadnjeg časa“ primjenjivala godinama i tako nažalost postala sastavni dio radne dinamike i poslovanja. Druga mogućnost je da kadar zadužen za raspodjelu posla nema znanja i/ili volje organizirati poslovanje na način da se npr mjesec dana unaprijed zna tko, što, i kada radi na transparentan način. Nešto manje „ružičasto“ objašnjenje je da su svjesni nepoštovanja privatnosti svojih zaposlenika, ali im se to ne čini bitnim. I četvrti, psihološki najnegativniji, je da upravo tu neizvjesnost i netransparentnost koriste kao polugu moći kojom upravljaju vremenom svojih zaposlenika (kako poslovnim, tako i privatnim) i tako sami sebi daju na važnosti.
Bez obzira o kojoj se od navedenih mogućnosti radi, bez određene količine kritične mase ljudi koja će tražiti da se ova situacija riješi, teško da će doći do željene promjene. I običaju ostaju nepromjenjeni sve dok se ne preispita njihova svrhovitost. Ono što Vi kao pojedinac možete je - zaštititi sebe. Bilo tako da najavite na vrijeme da nećete biti dostupni, bilo da kažete da (budući da ste računali sa slobodnim vikendom) već imate druge planove...i tako, birajući bitke, polako uvedete svoj običaj. A taj je da Vi poštujete svoje slobodno vrijeme i privatnost.
Želite li (anonimno) postaviti pitanje na svoj poslovni izazov/dilemu/pitanje, pišite na adresu Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.
Ana-Marija Vidjak, edukator i coachwww.sto-ako-ipak.hr