Otkako je Thomas Piketty postao Elvis Presley ekonomske znanosti, ‘lijevi’ neokejnezijanski tabor u žestoku je naletu koji ne gubi na zamahu, osim, naravno, u Hrvatskoj, u koju su nedavno stigli libertarijanizam i prvi duhan iz Amerike. I dok tako kod nas bjesni ‘neoliberalna’ oluja koja se tek treba ispuhati na ‘pravom’ kapitalizmu za razliku od ‘šatro’ kapitalizma, najpoznatiji i najgrlatiji ekonomisti današnjice nastavljaju svojim knjigama lupati po očitim nedostacima suvremenoga kapitalizma.
Među njima je i Joseph Stiglitz, dobitnik Nobelove nagrade 2001. i nekadašnji ekonomist Svjetske banke, koji je prošli mjesec izdao novu knjigu. ‘The Great Divide: Unequal Societies and What We Can Do About Them’ (‘Velika podjela: nejednaka društva i što u vezi s tim možemo napraviti’) zapravo je zbornik njegovih tekstova objavljivanih u Vanity Fairu i New York Timesu proteklih godina i, kao što naslov odaje, bavi se problemom nejednakosti u kapitalizmu koja buja. S obzirom na to da je kolega Piketty, gotovo jednoglasnim odobravanjem, utvrdio da nejednakost ima neke veze s kapitalizmom, jurišnici s lijeve strane nastavljaju srčano razrađivati tu temu. Kad bi se bît knjige trebala sažeti u lako pamtljiv zaključak, bio bi to da je famozni ‘američki san’ mrtav i da ga je zamijenila ‘velika podjela’. Ni njemu, naravno, ne nedostaje razornih podataka koje se teško može zaobići pri pisanju pamfleta o nepreglednim čudesima nesputane tržišne ekonomije.
Koncept i realizacija
Tako Stiglitz podsjeća na to da petina američke djece živi u siromaštvu, da je prosječna nadnica za muškarce koji su napustili školu pala za 12 posto u proteklih 25 godina, a da je istodobno plaća prosječnog direktora (CEO-a) narasla s trideset puta više od plaće radnika na tristo puta. Ide to i dalje: veličanstvena Amerika, početak i kraj priče o ljekovitoj moći kapitalizma prepuštenoga samom sebi, negdje je u razredu sa svojim zakletim neprijateljima čija uređenja duboko prezire, Rusijom i Iranom, prema razini nejednakosti u društvu. Izgledi za zapošljavanje potomaka siromaha koji su vrhunski studenti manji su od izgleda slabih studenata koji su izdanci etabliranih bogatuna.
Cijeli tekst možete pročitati u novom broju tjednika Lider.