Kad se u ponedjeljak ujutro internetom proširila vijest da je genijalac David Bowie preminuo nakon teške bitke s karcinomom, malotko nije pomislio da je riječ o još jednom ‘hoaxu‘, besramnoj podvali bedastih internetskih korisnika koji svako toliko objave lažnu vijest o smrti neke zvijezde.
Ideja da bi Bowie mogao preminuti samo tri dana nakon što je svijet glasno slavio njegov 69. rođendan i lansiranje novog albuma ‘Blackstar‘, ali i spota za mračnu numeru nazvanu prema biblijskom liku Lazaru, čovjeku koji ustaje iz mrtvih, činila se krajnje bizarnom ili, ako hoćete, mističnom. Premda ga je osmislio sâm Svemogući, scenarij je zvučao neuvjerljivo. Nažalost, pokazalo se da je planet zaista napustio jedan od najtalentiranijih umjetnika ovog vremena koji je u svom djelovanju s toliko lakoćom umio sublimirati glazbenu, filmsku, modnu industriju, medijske trendove, ali i marketing. Osim nedvojbenog umjetničkog talenta Davidu Bowieju i onaj za brendiranje jamči besmrtnost.
Ziggy Stardust i Vojvoda Upravo zbog potonjega marketingašima, a ne samo kolegama glazbenicima, on već pola stoljeća služi kao inspiracija. Za početak, taj je britanski glazbenik rođen u Brixtonu doveo u pitanje definiciju autentičnosti u marketingu, odnosno pokazao je kako je moguće biti autentičan u ne-autentičnosti. Naime, prošao je vrlo zanimljiv put od ‘običnoga’ glazbenika do ikone, i to tako što je najprije izgradio brend (početkom sedamdesetih rođen je njegov alter ego Ziggy Stardust) s kojim se penjao po glazbenoj ljestvici. Vatreni crvenokosi Ziggy samo je prva od njegovih transformacija u karijeri zbog kojih je zaslužio titulu suverena glazbenog kameleona koji usporedno s glazbenim stilovima, od glam- i art-rocka do popa ili elektronike, eksperimentira sa svojom pojavom. Ziggy Stardust u Britaniji je isprva bio poznatiji od glazbenih numera zato što je njime David Bowie izazivao rigidne vrijednosne sustave Britanaca, rušio seksualne tabue te preispitivao vlastitu seksualnost premda je u to vrijeme bio oženjen i imao sina (Duncan je rođen 1971. u braku s Angie Jones). Drugim riječima, Ziggy je najprije postao kulturna ikona, a zatim David Bowie slavna osoba u modernom smislu te riječi. Nakon eklektičnoga Ziggyja, s čijim se bićem Bowie poistovjetio, kako je sâm rekao, do granice koja je bila gotovo opasna, na scenu stupa Thin White Duke iliti Visoki Bijeli Vojvoda, beskrajno mračni egzistencijalist koji pozornost nije plijenio ‘makeupom’ ili glamuroznim ‘outfitom’ koliko performansima koji evociraju kabaretsku eru i stilom života utemeljenom na ‘ljutim papričicama, mlijeku i – kokainu’.
Stvaratelj trendova S ovisnošću o kokainu odlučio je boriti se tijekom svoje takozvane berlinske ere, glazbeno vrlo produktivne, a specifičnu melankoliju ponovno oživljava u pretposljednjem albumu ‘The Next Day’ za koji je singl ‘Where Are We Now’ objavio na 66. rođendan, prije tri godine. I tada je ponovno potvrdio status marketinškoga maga koji ovoga puta ima sjajan osjećaj za reklamu u digitalnim medijima. Pjesma je internetskim korisnicima sletjela u krilo, bez ikakve najave ili riječi objašnjenja. Ono što se dogodilo poslije naziva se ‘efektom Davida Bowieja’ i na tomu mu vjerojatno zavide svi oglašivači svijeta. Vijest o o novom uratku nakon desetljeća šutnje internetom se proširila poput virusa, korisnici i fanovi njegova lika i djela potpuno su preuzeli promidžbu i pritom hvalili taj potez omiljenoga glazbenika koji se, usput budi rečeno, nakon godina koje je proveo u privatnosti pojavio kao protagonist spota. Bowie je (vrlo dobro) procijenio da nije novi roker u gradu i da bi klasična promidžba, odnosno stvaranje klasične buke na društvenim mrežama u povodu lansiranja novih numera, samo naštetila njegovu brendu. Uvijek je bio i bit će drugačiji od drugih, subverzivan i ‘antimainstream’. On je, zapravo, iznad svih trendova, nikad ih nije slijedio, već stvarao.
Najbolji pozdrav Osim što je tijekom desetljeća uspijevao ostati svjež, inovativan te pritom vjeran temeljnim vrijednostima svoga brenda, neprestano je osluškivao puls popularne kulture: u nekim je slučajevima pokretao kulturne trendove, a u drugima se svojim djelovanjem sjajno uklapao u njih. Primjerice, njegov ‘Space Oddity’, kako bi Englezi rekli, ‘pun’ je na Kubrickov kultni film ‘2001: Space Odissey’ iz 1968., a priča o Majoru Tomu iz numere ‘Life on Mars’ sjajno se uklopila sa slijetanjem na Mjesec (BBC je tu stvar vrtio uz reportažu o poznatome svemirskom pothvatu). Malo poslije Bowie je inspiraciju crpio iz djela Anthonyja Burgessa (poput ‘Paklene naranče’), a Thin White Duke bio je svojevrsna ekstenzija lika kojeg je igrao u britanskom ZF filmu ‘Čovjek koji je pao na Zemlju’. Mnogi svjetski mediji koji su popratili tužnu vijest o njegovu odlasku naglašavaju kako je nepošteno nazivati ga glazbenikom jer je mnogo više od toga. Naravno, on je brend, ali i nedvojbena kulturna ikona koja nije isporučivala samo hitove nego cijelo iskustvo, uvijek nov vizualni, medijski, marketinški i umjetnički trend. I, na kraju, valja napomenuti da je Bowie imao nevjerojatno dobar osjećaj za tajming. Ziggyja je pokopao na vrhuncu njegove popularnosti, svaki novi alter ego bio je jedinstven, nepredvidljiv i u ritmu s pulsom popularne kulture. Pretposljednjim albumom, nakon tolikog izbivanja iz javnosti i u vrijeme kad je svijet postao toliko bučan, ubrzan, a narod pogubljen između virtualnog i stvarnog života, preispituje bitak, prolaznost vremena i, unatoč melankoličnom tonu, nudi nadu. Posljednji album ‘Blackstar’ može se pak tumačiti kao dokaz i da je Stvoritelj (ako u Njega vjerujete) slušao Bowieja jer ga je ostavio na životu upravo toliko da se s publikom pozdravi na najbolji način na koji zna. Bowie je očito znao da je njegovo vrijeme na izmaku, pa je i svoju smrt uspio pretvoriti u umjetnost, sastaviti vlastitu eulogiju.