Menadžment se ne svodi na ono što znate, nego na to koga poznajete. Poznato? Možda je riječ o jednom od najčešće rabljenih menadžerskih mitova, koji će se u državama poput Hrvatske održati još jako dugo.
Ne zato što bi u ovoj zemlji živjeli naivniji ljudi, nego zato što se u državnim tvrtkama (a ovdje ih još ima u izobilju) upravo tako dolazi do mjesta. Ipak, koliko god ‘networking’ bio važan za karijeru bilo kojeg menadžera, u pravome privatnom sektoru to koga poznajete nikad neće biti važnije od onoga što znate. Osim, naravno, iznimke - rodbinskih veza. Riječ je samo o jednom od menadžerskih mitova koji produbljuju oni koji ne napreduju. Kapital zna samo za logično ponašanje: napreduju oni koji tvrtki stvaraju profit, a ne kumovi i nećaci, pa je manje važno tko koga poznaje. Naravno da se prilike uglavnom otvaraju zahvaljujući poznanstvima i zbog uzajamnog povjerenja, ali u okrutnu svijetu kapitalizma ta poznanstva ne stječu se na obiteljskim ručkovima i povjerenje se ne rađa na pijankama. Poznanstava i povjerenje stječu se radom na zajedničkim projektima i u suradnji. Kako je to izvrsno sročio jedan od poznatijih američkih predsjednika Ronald Regan, ‘okružite se najboljim ljudima koje možete naći, podijelite autoritet i ne miješajte se dok god se provode pravila za koja ste se odlučili.’
Nije sve kao što se čini Vrijeme je zato za razbijanje i drugih dobro ukorijenjenih menadžerskih mitova. Jedan od popularnih jest da je biti menadžer put prema velikoj zaradi. Istina, oni koji se uspješno popnu na vrh imaju itekako primamljive ugovore i razne pogodnosti, ali većina menadžera ne zarađuje astronomske svote. Logično, imaju veću plaću od onih kojima su nadređeni, ali u velikim korporacijama biti dio srednjeg menadžmenta često nije veoma primamljivo. S jedne strane pristisnuti zahtjevima nadređenih, a s druge strane potrebama podređenih, bez velikog novca, ali s dugim radnim vremenom i vječnom zvonjavom telefona, menadžeri sigurno nisu u povlaštenu položaju.
Disfunkcionalni menadžeri loši su menadžeri još je jedan mit koji se uporno održava unatoč svim dokazima da ne odgovara stvarnosti. Kako disfunkcionalno može biti dobro za tvrtku? Dvije riječi: Steve Jobs. Jedan od uzora suvremenoga vizionarstva i iznimnog uspjeha svakako nije bio poznat po činjenju stvari na uobičajen način. Jedna od priča s početka njegove karijere govori da je partnera Stevea Wozniaka natjerao da u četiri dana osmisli igricu. Iako je Wozniak opravdano tvrdio da za takav projekt treba nekoliko mjeseci, Jobs se samo ‘zabuljio’ u njega i inzistirao na tome da to napravi u četiri dana, što je Wozniak na kraju napravio. Lako je na to reći da je očito bila riječ o zadatku za koji su trebala samo četiri dana, ali bi li bilo jednako doživjeti priču iz Wozniakova kuta gledanja? Imati nadređenoga koji potpuno ignorira što mu se govori i inzistira na suludu roku za projekt? Dakle, disfunkcionalni menadžeri, koliko god izluđivali sve oko sebe, za tvrtku mogu biti blagoslov. Uostalom, isti taj Wozniak o svome je nekadašnjem partneru nakon njegove smrti rekao da će ga se ‘ljudi vjerojatno sjećati sljedećih stotinu godina kao najboljega poslovnog lidera našeg vremena’.
Odgovornost su - suradnici Mitova je napretek. Jedan od onih kojima povjeruju mnogi upadaju orijentiranost je prema kupcu. ‘Kupac je uvijek u pravu’ danas piše čak i na zidu lokalne pekarnice, a uporno inzistiranje na orijentiranosti prema kupcu menadžere može dovesti u zabludu. Da, oni bi se trebali zabrinuti za to da se ljudi u kompaniji orijentiraju prema kupcu, ali njihova prva odgovornost nije ondje. Naime, menadžeri ne kontaktiraju svakodnevno s klijentima ili kupcima, nego s ljudima koji rade s njima. Upravo zbog toga njihova prva odgovornost trebaju biti suradnici, a ne kupci. Kako je to izvrsno sročio Jack Welch, jedan od najpoznatijih menadžera prošlog stoljeća, ‘uliti ljudima samopouzdanje najvažnije je što mogu napraviti jer oni će onda djelovati’. Svakako ne posljednji (jer menadžerskih mitova još je mnogo, mnogo više), ali jedan od opasnijih, jest onaj da menadžeri moraju upravljati brojkama. Koliko god bili važni, brojke uvijek pokazuju što se događalo u bližoj ili daljoj prošlosti, a ne što se upravo događa ili što će se dogoditi. Namještanje brojaka da izgledaju kao da menadžer jako uspješno obavlja svoj posao nije ni nov ni bezazlen fenomen.
Upravljenje aktivnostima Naravno da su brojke važne, ali povezivanje bonusa sa samo jednom vrstom neizbježno će prouzročiti manipulaciju tim pokazateljem. Prva je odgovornost menadžera upravljanje aktivnostima. Brojke koje će iz njih proizići jesu važne, ali bez kvalitetnog konteksta govore vrlo malo o tome što se doista događa.Osim tih pet menadžerskih mitova moglo bi se navesti još mnogo, ali već i ti daju do znanja u koje se zamke može upasti kad se o upravljanju kompanijom razmišlja stereotipno. Neke mitove prihvatili su i oni koji s menadžmentom nemaju veze - primjerice mitove o tome koliko menadžeri zarađuju i koliko su važne veze i poznanstva. Drugi su mitovi, mnogo opasniji, oni kojima vjeruju i sami menadžeri dok razmišljaju o tome kako bi trebali obavljati svoj posao ili odlučuju o drugim menadžerima. Zbog toga je važno prihvatiti slobodno razmišljanje i shvatiti da nema recepta za dobrog menadžera. Dobar menadžer ne mora biti stereotipan, može se suprotstavljati svim pravilima. I loš menadžer može se činiti sjajnim na papiru. Na kraju, broje se samo rezultati i način na koji timovi funkcioniraju.
Pet menadžerskih mitova
1. Važno je koga poznajete, a ne što znate
2. Biti menadžer znači fantastično zarađivati
3. Disfunkcionalni su menadžeri loši
4. Menadžeru je kupac na prvome mjestu
5. Menadžerov je posao upravljati brojkama