Temeljito proučavanje regulatornih propisa skupo je gubljenje vremena i novca ako se usredotoči na formu, a potpuno zanemari bît stvari.
Primjerice, opravdano je pitati se o kvaliteti, temeljitosti i pozornosti prije Olympusova preuzimanja britanske Grupe Gyrus (i kvaliteti rada revizije nakon njega) kad je takozvanu isplatu za savjetovanje od 687 milijuna dolara, što je trećina cjelokupnog troška akvizicije, potpuno ignorirao bilo kakav nadzor. Ured za ozbiljne prevare (Serious Fraud Office UK) u kaznenom postupku protiv ključnih Olympusovih šefova razljutilo je jedino odbijanje Japana da izruči svoje državljane.
Na kraju je – kasno Najnovije inspekcijsko izvješće PCAOB-a (Public Company Accounting Oversight Board US), odnosno Odbora za nadzor računovodstva dioničkih društava SAD-a, o kvaliteti revizije Velike četvorke (četiri najveće konzultantsko-revizorske tvrtke – KPMG, Deloitte, PwC, EY, nap. prev.) utvrdilo je da 35 posto obavljene revizije koja se istraživala sadržava ozbiljne nedostatke, osobito zbog oslanjanja na neutemeljena uvjeravanja menadžmenta da su sve relevantne interne kontrole uredne. Zbog toga nije bilo primjereno dokazno testiranje uzoraka iz financijskih izvještaja koji nisu zadovoljili tražene uvjete koji se odnose na materijalnost i skup podataka. Propalo dobrotvorno društvo Kids Company (London) bilo je poznato po davanju gotovine djeci u ukupnom iznosu od nekoliko desetaka milijuna funta na temelju maštovite izlike da nikad ne okreće leđa potrebitima. Ipak, taj je san bio održiv dok god su trajale oskudne rezerve društva i dok su pritjecale državne potpore i korporativne donacije. Zvuči li to možda poput održivoga poslovnog plana? U tom smislu revizorsko testiranje transakcija u bilo kojem iznosu koje se provodi prekasno ispada potpuno besmisleno.
Rizični bankari Također, tu je britanska banka HBOS, u kojoj je KPMG-ova procjena pogoršanja kreditnoga portfelja, iskrivljena prema pravilima Međunarodnih standarda financijskog izvještavanja (MSFI), omogućila menadžmentu da odlučuje kad bi napokon trebalo otpisati već očito problematičan kredit. Britanska središnja banka Bank of England izdala je najnovije izvješće o Lloydsovu preuzimanju banke HBOS koje potvrđuje da je HBOS davao previše kredita za visokorizični sektor građevinarstva, pritom se oslanjavši na likvidnost na kratkoročnom tržištu veleprodaje – što je zajedno neodrživa mješavina.Prije preuzimanja Lloyds je priznao gubitke u HBOS-ovu kreditnom portfelju od deset milijardi funti – koji je na kraju naglo narastao na 52 milijarde funti. Od toga je 34 milijarde funti bilo koncentrirano na samo 30 klijenata, od kojih je pak nekoliko već bilo u postupku stečaja ili restrukturiranja. Koja vrsta internog upravljanja ignorira rizik koji se sâm po sebi podrazumijeva u takvoj velikoj i sustavnoj neravnoteži? Mogu li računovodstvena pravila koja daju pogrešne upute to ikad opravdati?Tražeći zaklon usred neuspjelih regulatornih propisa mjerodavna bankovna tijela hine kajanje i tada uvode drugi popravni krug koji se sastoji od određivanja pravila kao što je obveza držanja minimalnih razina rezervi kapitala (tzv. sindrom crnih dana) ili drugih zaštitnih mehanizama prema Bazelskom sporazumu ili, još bolje, nekog nejasnog oblika ‘testiranja na stres‘ (predviđanje rizičnih situacija) koji je sâm po sebi nemoguće podvrgnuti testiranju na stres, zbog čega je nedokazive vrijednosti.
Ispuhani baloni Pretpostavka koja je osnova toga rituala koji se izvodi periodično jest da je on sada riješen – i neće se ponovno dogoditi. Odbor za financijsku politiku u sklopu Bank of England, formiran prije pet godina kako bi se banke držalo opreznima i kako bi ispuhale kreditne balone prije nego što puknu, sada je osmislio test na stres za sedam najvećih britanskih davatelja kredita, osnovanih na pretpostavci tržišne krize u nastajanju. Vjerovali ili ne, svi su ga prošli.Dakle, je li sve u redu? Manje naivni promatrači uočit će nekoliko upozorenja. Čak i britanska središnja banka postavlja plan kojim bi nametnula kolektivnu tampon-zonu, odnosno zaštitnu razinu rezervnoga kapitala od deset milijardi funti, samo kako bi bila ‘na sigurnoj strani‘. Govoreći o ‘crnim danima‘, to je premalen iznos da izdrži nešto gore osim laganog sumraka.Istinski zabrinjava što su ti testovi utemeljeni na standardu MSFI-ja iz 2014. – vrijednosnom usklađivanju – i to nas vodi natrag u obračunavanje za umanjenje vrijednosti bankovnih kreditnih portfelja.Umjesto primjene robusnoga cjeloživotnog modela umanjenja vrijednosti kredita, utemeljenog na vlastitom mjerenju banke o vjerojatnosti gubitka (koji se ogleda u njezinoj naplati kamata na temelju rizika), banke i njihovi revizori obračunavaju gubitke po kreditima tek nakon što su se iskristalizirali u kreditima koji su već toliko loši da se ne mogu vratiti. To je revizorska godišnja izlazna karta; sramotno je što im je potrebna.
* Tekst iz časopisa Accountancy prevela je Kristina Sitta, revizorska tvrtka Baker Tilly