Velika je pogreška nagrađivati složenost poslova

Među ostalim razmišljanjima u kojem smjeru ići s reformama pojavilo se i ono da se u javnoj upravi ujednače plaće za jednaku složenost posla. Ova ideja – premda se za sada usmjerava samo na javnu upravu – zaslužuje pomnu analizu očekivanih učinaka za poslodavce ne samo iz proračunskoga područja nego i iz profitnoga. Što se priželjkuje, a što se može realno očekivati od nagrađivanja prema složenosti posla? Prije svega, treba razmotriti koja je svrha nagrađivanja, zašto zaposlene plaćamo onako kako ih plaćamo. Banalno? Odavno poznato? U poslovodstvima mnogih organizacija na to najčešće kažu: ‘Pa moramo tako. Tu su Zakon o radu, kolektivni ugovori, ugovori o radu, svi nas oni obvezuju...‘ Naravno  da su u tom smislu zakonske i ugovorne odredbe jasne, no to ipak nije potpun odgovor. Naime, osim razmišljanja o obvezama postoji i razmišljanje o učincima koje plaćanjem želimo dosegnuti.

Tri pristupa

Tradicionalno razmišljanje bavi se plaćom samo kao troškom. Prvo i jedino pitanje koje se postavlja jest: Koliki su nam trošak plaće? Dokle da idemo s takvim troškovima? Sljedeća razina razmatra komercijalni aspekt plaće. Naime, za novac utrošen na plaću pojedinca očekuje se dobiti zaposlenika s kompetencijama potrebnima tvrtki. Ili, drugim riječima, koliko na tržištu rada stoji kompetencija koju trebamo?

Treća vrsta razmišljanja smatra se najvišom razinom jer prvo pitanje postavlja ovako: Kako da odredimo onaj radni učinak (individualni, odnosno timski) čiji ćemo premašaj posebno nagraditi? To se u suvremenoj praksi naziva još strateškim razmišljanjem o plaćama i nagrađivanju zato što upućuje na to da poslodavac i sustavom plaća i nagrađivanja želi postići određene ciljeve. Kako plaća može pridonijeti nekom cilju koji nije samo zadovoljenje zakonskih i ugovornih obveza?

Čovjek i plaća

Čovjek je racionalno biće. Iskustvo pokazuje da će zaposlenik točno uočiti i prepoznati što poslodavac u njegovu radu prati i nagrađuje. Kad to uoči, nastojat će pokazati koliko god može više od onoga što se nagrađuje kako bi što više zaradio. Ono što nagrađujemo, to ćemo od zaposlenika i dobiti. Vrijedi i suprotno: što kod zaposlenika zanemarujemo ili ignoriramo, to od njega nećemo ni dobiti. Kako, dakle, plaća može pridonijeti ostvarenju nekoga kompanijskog cilja? Budući da je sigurno i neupitno da ćemo dobiti to što pratimo i nagrađujemo te ako imamo dovoljno novca koji smo spremni izdvojiti za plaćanje i nagrađivanje, što je tu još dvojbeno?

Pogledajmo najprije što praćenjem i nagrađivanjem želimo dobiti: Što veću količinu proizvedenoga u jedinici vremena? Što višu kvalitetu proizvedenoga? Zašto ne i smanjenje troškova proizvodnje kako bismo mogli ići s nižom cijenom proizvoda (ili usluge) i tako povećali konkurentnost? Sada će doći primjedba: ‘Dobro, neka to bude za profitne organizacije, ali kakve veze ima konkurentnost proizvoda (ili usluge) za organizaciju javne uprave?‘

Srodno ili različito?

Javna uprava nije u konkurentnoj utakmici, nije ugrožena drugom organizacijom koja bi joj mogla preuzeti dio poslovnoga kolača. No možda je uprava u drugoj vrsti utakmice? Primjerice, u utakmici (koja se tako ne zove) za dio kolača proračunskih sredstava koji je ionako ograničen i neprestance pod pritiskom? Ili je u utakmici možda sama država koja će kvalitetom svoje uprave olakšati postupak koji mora proći ulagač te ga tako i privući? Nije daleko misao da je u tom smislu država u konkurentnoj utakmici s drugim državama u borbi za ulagača kako bi taj došao ovamo, a ne drugamo? Onomu što su kod profitne organizacije djelotvorni, brzi i kvalitetni poslovni procesi, tomu kod države odgovaraju djelotvorni, brzi i kvalitetni upravni procesi. Ono što profitnoj organizaciji omogućuje privući kupca u konkurentskoj utakmici s drugim sudionicima u branši, državi će omogućiti uspješnost u privlačenju ulagača.  Sve više opažamo da su strateške težnje državne uprave srodne onima profitnih organizacija (ili bi takve morale biti).

Što je poželjno

Teže li organizacije, bilo profitne bilo upravne, uistinu složenosti svojih poslovnih odnosno upravnih procesa? Ako da, nemaju zapreke da ih i ostvare. Počnete li nagrađivati složenost nekog procesa, sigurno ćete ga i dobiti. Ali stvar neće stati na tome. U organizaciji ćete pokrenuti nezaustavljivo i neprekidno povećavanje složenosti posla. Vašim suradnicima neće manjkati kreativnosti da zakompliciraju svoje poslove – što više složenosti, veća plaća.

Što bi vam donio složeniji posao? Posljedica će biti više: dulji proces; veća vjerojatnost pogreške, zbog čega i potrebe za ponavljanjem postupka; veći zahtjevi na kompetencije osoba koje rade u procesu, u skladu s tim dulje vrijeme potrebno da se nadomjesti osoba koja će napustiti svoje radno mjesto u procesu; teže otkrivanje uzroka pogreške, zbog čega i njihovo teže uklanjanje. Sve to povećat će vam troškove procesa. Svaka od navedenih posljedica povećanja složenosti posla djelovala bi razorno na uspješnost vaše organizacije.

Savjet: poslovne i upravne procese nemojte komplicirati. Drugim riječima, složenost poslova nemojte nagrađivati. Upravo suprotno: pokrenite njihovo pojednostavnjivanje i ubrzavanje. Nagrađujte inovacije i racionalizaciju. Rezultate nećete postići preko noći. Ostvarivat ćete ih sporo, ali osim povećavanja uspješnosti potaknut ćete poboljšavanje organizacije kulture prema neprekidnom povećavanju uspješnosti. Ni vašim suradnicima neće manjkati kreativnosti da pojednostavne i ubrzaju svoje poslove.

Autor: mr.sc. Darko Iveković