Narod je potpuno slobodan misliti što mu se kaže.’ U toj je rečenici kontroverznog američkog političkog aktivista Warda Churchilla sadržana bitna problematika suvremenih medija. Publika (u većinski demokratskom svijetu) ima apsolutno pravo misliti, a uglavnom i govoriti što želi, samo je ‘caka’ u tome što je potpuno nesvjesna da joj stajališta i sliku svijeta kroji netko drugi.
Privlačno ‘nabrijavanje’
Najžalosnije je što većini srednjostrujaških medija, s iznimkom nišnih, koji stajališta iznose (i kroje) kako bi ostvarili neke političke ili društvene ciljeve, uopće nije važno kakav sadržaj iznosi dokle god on donosi profit. Da bi u svijetu zagušenom informacijama sadržaj uopće bio primijećen, trik je da bude ‘nabrijan’ senzacionalizmom, žutilom, prijetnjama i (ne)skrivenim opasnostima. Dakle, čini se da je jedina misija dominantnih medija servirati sadržaj koji će privući pozornost, a je li on istinit, etičan i relevantan u kontekstu društvene dobrobiti, potpuno je nevažno. Na medije (naravno, postoje iznimke) valja prebaciti odgovornost za stvaranje potpuno pogrešne slike svijeta koji se doima shizofrenijim nego što doista jest.
Kreiranje sadržaja
I premda se stariji naraštaji koji su odrastali u svijetu bez interneta još donekle znaju koristiti sadržajem s nekim odmakom, čitati između redaka, pitanje je jesu li to u stanju i mlađi. Jesu li svjesni da misle ono što im se kaže? Znaju li da postoji svijet koji je mnogo pitomiji od onoga koji vide na portalima i u TV prilozima? Pitaju li se izdavači, nakladnici i TV kuće kakve ljude odgajaju? Razmišljaju li o odgovornosti koju imaju u oblikovanju javnog mnijenja i slike svijeta? Misle li uopće na budućnost i kako ona izgleda? Na dio pitanja pokušat će odgovoriti stručnjaci na ovogodišnjem festivalu komunikacija Weekend Media Festivalu (od 22. do 25. rujna u Rovinju), posvećenomu budućnosti medija, a dijelom i mladima, pitanjima njihova obrazovanja te kreiranja medijskog i marketinškog sadržaja. I mi smo odabirom tema u prilogu koji držite u rukama htjeli dati doprinos spomenutim temama u nadi da će komunikacijski i medijski radnici, ako ne potpuno promijeniti, a ono barem razmisliti o odgovornosti koju imaju prema svojoj publici. Nadam se da smo u tome uspjeli.
