Put na summit u Bruxelles – ‘Žensko poduzetništvo – čini posao smislenim‘ trajao je od 16 do 18. listopada i, kao i svako putovanje kada su žene u pitanju, a naročito kada ste pri tome i poduzetnica, prolazi u teškom spajanju vremena.
Završiti sve poslove prije puta: djeca, posao, kuća, spremanje, frizura... Drugim riječima, za san preostaje oko dva sata. Nakon odspavanih dva sata krenula sam prema aerodromu. Pada kiša, tmurno vrijeme baš kao i naša svakidašnjica. Nisam točno znala koliko amabasadorica ide na summit , očekivala sam pet-šest kada tamo 13 žena. Čovječe da je premjestiti sve te žene kao stvarne ambasadorice u naša predstvaništva gdje bi nam bio kraj.
Razmišljala sam koliko i zašto me veseli ovaj put. Prije svega imat ću vremena samo za sebe, bez telefona, pitanja i potpitanja. Do dolaska u Bruxelles mislit ću samo na čokoladice i mir. Avion je bio krcat što poslovnim ljudima što političarima, koji će prijateljima iz Europe objasniti i poučiti ih kako se kod nas živi, lagodnim i bezbrižnim životom. Doletjeli smo u Bruxelles, i čekamo prolazak carine, a netko dobaci: ‘Šalter EU je slobodan, mogli bi tamo proći!‘. Pitali smo lutajućeg carinika za brzi prolazak, a on nam je kratko odgovorio: ‘Ne, još.‘. Međutim, kada je carinik došao do kraja naše ženske kolone, predomislio se i rekao: ‘Croatia – you may pass through EU gate‘ - žene su ga definitivno oborile s nogu, a mi smo gromoglasno pozdravile njegovu ‘tešku‘ odluku i na carini je nastao sveopći smijeh. Igrom slučaja bila sam prva na šalteru i netko je poslije komentirao kako sam prva, i prije priznanja, ušla u EU. Toliko godina putujem Europom da mi nikada nije palo na pamet da ne mogu kroz vrata EU. Ova kratka crtica je mikro poruka Hrvatskoj, malo jeste malo niste u EU, nikad nisi siguran.
Krenula sam u centar. Taj je dan bila nogometna utakmica Belgija – Škotska i sve je bilo puno smrznutih bijelih, dlakavih nogu, turista na tisuće... Tada sam uočila nešto što Zagreb mora promijeniti. Na glavnom trgu, ali i u nekoliko sporednih ulica nema niti jedne trgovine prehrane. Ako hoćeš malo vode, potroši pet eura. U cijelom užem centru nalaze se samo specijalizirane trgovine sa njihovim brendovima. Naravno da nakon cijelog dana hoda čovjek postane gladan, pa tako i ja, a obzirom da sam prvi put u Bruxellesu gdje naći nešto za pojesti? Nude se hamburgeri, lisnata tijesta na sto načina, vafli sa šlagom koji tako čvrsto stoji da ti niti ne padne na pamet da je to jestivo. Savjet za buduće turiste - nekada ne jedite nešto što ne možete vidjeti na slici ili nije u samoposluživanju.
Sljedećeg dana uputila sam se u Kongresni centar koji se nalazi u samom centru. Centar je ogroman, sa svim sadržajima koje jedan kongresni centar mora imati, samo mi nije bilo jasno zašto je radni doručak bio u zamračenoj dvorani sa ljubičastim svijetlima , izgledalo je kao bordel, mora da je to osmislio muškarac koji tako doživljava žene. Nakon radnog doručka ušli smo u kongresnu dvoranu, a vidjeti 700 žena i samo desetak muškaraca je bilo stvarno zabavno. Zamolila sam belgijskog kamermana da slika našu hrvatsku delegaciju, a on se sav smotao i počeo govoriti ničim izazvan – ‘Ja sam vaš neprijatelj – ja sam oženjen‘ , mi smo umrle od smijeha, kako puno žena može muškarce izbaciti iz takta.
Konferencija i radionice prošle su očekivano, malo priče malo pitanja. Donosi se povijesni zaključak da su žene jedina neiskorištena snaga u Europi i da to konačno treba iskoristiti. Cipar, koji trenutno predsjedava u Europskoj komisiji uvjerava da će stvoriti uvjete za razvoj ženskog poduzetništva kako bi žene ostvarile svoje snove. Dobivamo i informaciju da su usvojene specijalne mjere za poticaj određenih grana poduzetništva, samo nisu rekli kojih, izriču se daljnje tvrdnje – Naša dužnost je štititi svijet biznisa – nastaviti ćemo program ambasadorica, poticat ćemo žene poduzetnice... Na panelu se govori kako je problem žena što su preveliki perfekcionisti, što su prezahtijevne, problem im je samopouzdanje i dolazi se do jedinstvenog zaključka – sve muškarce Europe treba pretovriti u Norvežane! Naime, ispostavilo se da Norvežani najviše pomažu ženama i potiču njihovo poduzetništvo. Baš si zamišljam naše Balkance kao Norvežane!
Panel koji je mene najviše zanimao, a to je pristup izvorima financirnja – nije donio ništa novog, osim mreže ženskih poslovnih anđela ostalo je bilo samo priča, bez konkretnih stvari. Na završnoj sjednici pokazano je što žene mogu učiniti muškarcima - čak je i njemački ministar gospodarstva i tehnologije Ernst Burgbacher zasvirao na usnoj harmonici kako bi zadivio žene. Poslije sjednice slijedio je koktel, a poslije koktela gala večera. Gala večera se pretvorila u gala predstavu. Žene u večernjim toaletama, uz naravno ponekog mušarca, koji su izgledali tako usamljeno i izgubljeno.
Pri samom sam kraju moga boravka u Brusselu. Sve skupa na kraju podsjetilo me na jedan veliki sandwich. Red žena, red priče, red kave i kanapea, pa opet priče, malo soka i vina, pa opet red priče. Pada mi na pamet poruka cijelog skupa - povežimo se, napravimo puno sandwicha, zagrizimo ga i cijeli svijet je naš. Ovo je naročito važno za Hrvatsku dok ne zagrizemo zajednički sandwich i ne povežemo se uvijek ćemo biti na margini događaja, sve ostalo su priče.
Martina Klepić Novalija, EU Ambasadorica ženskog poduzetništva, vanjski konzultant za poduzetništvo EBRD-a, Senior Industrial Advisor for EGP Program, konzultant BAS programa – Hrvatska – EBRD i vanjski stručnjak na području europskih i međunarodnih poslova CEI