Europljani su manje radišni, manje ambiciozni, više regulirani i manje skloni riziku nego Amerikanci i taj se razlikovni jaz ne krpa nego širi. Nije to ustvrdio neki usputni američki biznismen na proputovanju kroz reguliranu, socijalnu Europu nego Nicolai Tangen, prvi čovjek nordijskoga investicijskog diva Norges Bank Investment Management, koji upravlja s 1,6 bilijuna dolara prihoda ostvarenih od norveških naftnih i plinskih resursa. Prije koji dan je za FT glasno ustvrdio da američke kompanije nadmašuju europske u rastu inovacija i razvoju tehnologija, što je rezultiralo sjajnim performansama američkih dionica. Stoga ne čudi što njegov fond gotovo polovicu imovine ulaže upravo u američke dionice (2013. udjel im je bio 32 posto), a izloženost europskima smanjuje. Prije dvadeset godina europska su ulaganja držala 60 posto ukupnih, ali to se lani više nego prepolovilo, na samo 28,7 posto. Koliko su prilike za zaradu u Europi loše govori i podatak da je fond smanjio čak i udjel nekadašnje perjanice, Velike Britanije, s 15 na samo pet posto u portfelju.
Airbus kao primjer
Tako neradišna, neambiciozna, bez apetita za proboj, u čvrstim raljama direktiva, smjernica, uredbi, standarda, kriterija, mjerenja, sveopće prereguliranosti, Europska unija gubi posljednji konac koji je veže uza suvremeni ekonomski svijet. Izgubila je sve pozicije u svim ključnim industrijama i sektorima. Zbog prekasnog paljenja elektropogona odumire autoindustrija. Ni Akt o čipovima nije pokrenuo konkurentnu proizvodnju te esencije modernog doba (doduše, Akt je na snazi manje od osam mjeseci, premalo za buđenje čuvene briselske ‘učinkovitosti‘). Proizvodnja solarnih panela i baterija toliko je skupa da se jeftinije kineske konkurencije namjerava riješiti na američki način, ‘pravednim‘ istragama o kineskom dampingu. Posljedično nemamo ni osigurane izvore energije (o smislu, brzini, stvarnome dometu Zelenog plana i tranzicije već je rečeno sve, uostalom Kinezi su i u zelenoj priči ozbiljniji). Opet posljedično, niz je energetsko intenzivnih sektora, poput proizvođača stakla, metala, kemikalija, gnojiva, papira, cementa, izgubio pozicije. Isto vrijedi i za brodogradnju (Južna Koreja i Kina zasjele su na čelne pozicije). U vrijeme ratova nemamo ni vojnu industriju, u vrijeme AI-ja samo smo korisnici, ne i inovatori. Okej, nije nam namjera uglaviti što nemamo nego ono što (potencijalno) imamo, uz identificiranje žarišnih mjesta gubitka konkurentnosti. Svi se sugovornici slažu da je Airbus odličan primjer toga kako bi EU trebao raditi i u svim drugim poljima.
Dalekosežne posljedice
– Industrijska je politika EU-a pokrenula razvoj Airbusa, potičući konkurenciju i inovacije na globalnome tržištu civilnih zrakoplova, kojim je dugo dominirala američka kompanija Boeing, koja je i sama bila korisnik znatne potpore industrijske politike. U SAD-u su Zakon o CHIPS-u i znanosti, Zakon o smanjenju inflacije i Zakon o dvostranačkoj infrastrukturi postavili važne ciljeve nacionalne sigurnosti i klime. Svaki od njih koristi se subvencijama, poreznim olakšicama, kreditnim jamstvima i drugim standardnim alatima industrijske politike za poticanje istraživanja, proizvodnje i zapošljavanja u privatnome sektoru u ključnim područjima gospodarstva. No zbog decentraliziranih fiskalnih struktura i pravila koja ograničavaju državne subvencije industriji Europa kaska za Kinom i SAD-om. Gospodarski rast EU-a usporava, a nekim gospodarstvima Unije ide lošije nego drugima. Megaplatforme, računalstvo u oblaku, superračunalstvo i razvoj napredne umjetne inteligencije uglavnom nedostaju u europskom gospodarskom i tehnološkom okružju. Posljedice su dalekosežne: to su sektori s visokim rastom i važni pokretači strukturnih promjena i povećanja produktivnosti. Premda bi predanost Europe predvođenju svijeta u području djelovanja po pitanju klime i prelaska na čistu energiju u konačnici mogla donijeti konkurentsku prednost, ona sada djeluje kao gospodarska prepreka i nastavit će tako biti u srednjoročnom razdoblju, ponajviše zato što industrijski sektori s visokim emisijama ugljika dominiraju izvozom. Rat u Ukrajini pogoršao je taj problem, ne samo povećanjem troškova energije, već i prisiljavanjem EU-a da se brzo oslobodi ovisnosti o ruskim fosilnim gorivima, što je vrlo skup proces – detaljizira Luka Brkić sa sveučilišta Libertas.
Netolerancija prema uspjehu
Da EU-u nitko ne prognozira blistavu budućnost u praksi potvrđuju i domaće tvrtke koje vlastiti rast traže izvan EU-a. David Tomašek, član Uprave Maravić-inženjeringa i konstrukcija, čija tvrtka već dugo surađuje s Kinom, kaže da je problem zaostajanja Europe višestruk. Više o ovoj, ali i drugim sličnim temama saznajte u fizičkom ili digitalnom izdanju poslovnog tjednika Lider.