Zelena tranzicija. Dok jedni osporavaju bilo što s predznakom ‘zeleno‘, ističući kako je iza toga svega samo jak marketing, a ne znanost, pa posljedično ne vjeruju ni u klimatske promjene (ta ljeti je vruće, zimi je hladno, velika stvar!), drugi se kunu da je ta tranzicija, promjena paradigme kako svi mi promišljamo o energentima, kako ih stvaramo, kako ih koristimo i kako oni utječu na okoliš, jedina paradigma koja će nas spasiti od klimatskih promjena.
I dok se jedni busaju svojim teorijama uglavnom na društvenim mrežama, citirajući opskurne izvore i navodeći Donalda Trumpa kao primjer odgovornog političara koji se othrvao pritiscima te ‘zelene bande‘, drugi su spremni na argumentiranu raspravu, dokle je god ona na nivou. No, što god mislili o cijeloj toj priči, jedni i drugi ne dovode u pitanje jednu drugu stvar – da bi iz postojeće krize lakše izašli da se vratimo jeftinim, fosilnim gorivima.
I nisu u krivu, ni oni kojima to nije teško reći javno i na glas, kao ni oni koji takve izjave službeno potpisali ne bi. No, nije sve crno- bijelo, jer da jest zelena tranzicija u Europi bi sad zatvarala nuklearke, a ne gradila nove, a definitivno ne bi dozvolila da se na Stari kontinent uvoze tone i tone ugljena. A ta su dva energenta odjednom ok i, recimo to tako, nisu odveć zeleni, ali nisu više ni previše prljavi, barem ne koliko nafta i plin iz Rusije. Odjednom su nuklearke i termoelektrane na ugljen važne za energetsku stabilnost EU i dio su te zelene tranzicije, pa makar se ugljen dovozio brodovima s tko zna kojeg dijela svijeta i to s ogromnim ugljičnim otiskom, ali to zanemarujemo jer nam se ne uklapa u matematiku...
I sve bi to bilo donekle i podnošljivo da te nuklearke i termoelektrane na ugljen mogu proizvesti dovoljno struje za sve u Europi, ali ne mogu i cijeli se kontinent našao u limbu u kojem ne znamo hoćemo li imati dovoljno struje da upalimo stroj za pranje rublja ili ćemo veš prati na ruke u mrzloj vodi.
Robert Fabek, stručnjak za energetsko i klimatsko planiranje u Energetskom institutu Hrvoje Požar, vraća se na početak ove priče i podsjeća da je znanstveni konsenzus o postojanju klimatskih promjena postignut na međunarodnoj razini. On kaže i to da se učinci klimatskih promjena već osjećaju kroz porast prosječnih globalnih temperatura, odnosno kroz sve češće i intenzivnije toplinske valove te kroz porast razine mora, promjenu učestalosti i intenziteta oborina i ekstremne vremenske prilike poput jakih vjetrova orkanske snage u mnogim dijelovima svijeta.
A odgovor na to sve je tranzicija prema tzv. zelenoj energiji, odnosno zamjena fosilnih goriva energijom bez emisije ili s vrlo niskom emisijom stakleničkih plinova. On ne smatra da je krizu uzrokovala ta tranzicija i kao razloge navodi nešto sasvim drugo.
– Uzroci ove energetske krize vezani su za relativno nagli porast potrebe za energijom pri kraju Covid-19 pandemije i sada za rat u Ukrajini uslijed smanjenja opskrbe prirodnim plinom, kao i ugljenom i naftom iz Rusije. Zelena tranzicija je potaknula razvoj tehnologija korištenja obnovljivih izvora energije i omogućila brže smanjenje ovisnosti o fosilnim gorivima. Naravno, takve stvari nije moguće riješiti preko noći i ova zima će biti prvi pravi test koji će pokazati koliko smo zapravo ranjivi, a istovremeno i koliko smo spremni na ovakve izazove – istaknuo je Fabek.
On podsjeća i na to da je nuklearna energija dobila status ‘zelenog‘ energetskog izvora prihvaćanjem prijedloga Europske komisije o proširenju održive taksonomije od strane Europskog Parlamenta početkom srpnja ove godine. Prema njegovom mišljenju, korištenje nuklearne energije u proizvodnji električne energije sasvim sigurno ima pozitivan utjecaj na smanjenje emisije stakleničkih plinova. U EU-u se čak oko četvrtina električne energije proizvede u nuklearnim elektranama.
– Naravno, ona nije jednako zastupljena u svim državama i nema jednaki status. Negativan imidž nuklearnoj energiji pridonijele su nesreće u nuklearnim elektranama od kojih je zadnja iz 2011. godine u Fukushimi utjecala na postupno napuštanje proizvodnje električne energije u nuklearnim elektranama u Njemačkoj. S druge pak strane, neke države poput Francuske, Velike Britanije i Kine se sve više oslanjaju na nuklearnu energiju.
Energetska kriza koja je rezultirala smanjenjem opskrbe naftom i plinom iz Rusije, rezultirala je i većim angažmanom nuklearnih i termoelektrana na ugljen. Veće korištenje ugljena privremena je mjera s ciljem osiguranja stabilne opskrbe tržišta energijom. Korištenje ugljena, ali i drugih fosilnih goriva može imati mjesto u energetskoj tranziciji prema potpuno obnovljivoj energiji i to samo uz korištenje tehnologije izdvajanja i geološkog skladištenja ugljičnog dioksida. To je tehnologija koja je primjenjiva za velika industrijska i energetska postrojenja u periodu do potpune dekarbonizacije – istaknuo je Fabek.
Ne samo da energetska tranzicija nije odgovorna za krizu, nego je krizu energenata izazvala nedovoljna posvećenost zemalja EU energetskoj tranziciji, smatra i Igor Dekanić, profesor na Rudarsko-geološko-naftnom fakultetu. Prema njegovim riječima, dogodio se jedan paradoks, i to odmah nakon Pariškog sporazuma iz 2015., kada je dogovorena agenda svjetske zelene tranzicije.
– Tada je došlo do pojeftinjenja fosilnih primarnih energenata što je usporilo donošenje provedbenih mehanizama, od globalne mreže mjerenja emisija stakleničkih plinova do osnutka globalnog fonda za ulaganje, kako je u Parizu najavljeno, po 100 milijardi američkih dolara godišnje u investicije za razvitak održivih energetskih sustava u slabije razvijenim zemljama svijeta s čime se počelo kasniti.
Pojeftinjenje nafte, a posebno prirodnog plina dovelo je do većeg uvoza te ovisnosti europskih zemalja o uvozu nafte i prirodnog plina iz Ruske Federacije. Ova činjenica, uz porast geopolitičkih napetosti između Rusije i Ukrajine te oružani napad Rusije na Ukrajinu u veljači ove godine, sve to imalo je za posljedicu izbijanje najnovije energetske krize 2022. godine – smatra Dekanić koji navodi i to da će, kao i kriza iz 1973., i ova ubrzati energetsku tranziciju u pravcu ponovnog pokretanja štednje energije i racionalnije upotrebe prirodnih izvora, većeg korištenja obnovljivih izvora energije uz sveopći razvitak održivijih energetskih sustava, osobito u Europi.
Na Liderov upit što bi se dogodilo kad bi zanemarili i potpuno ignorirali klimatske promjene i nastavili koristiti lako dostupne i jeftine energente iz fosilnih izvora, Dekanić odgovara da bi to u kraćem roku ubrzalo izlazak iz recesije, stagflacije ili nekog sličnog ekonomskog poremećaja koji slijedi, ali bi to imalo i dugoročno nepredvidive globalne posljedice.
Što o svemu misle drugi stručnjaci iz te industrije i je li cijena zelene tranzicije u krizi, unatoč klimi, previsoka, pročitajte u tiskanom i digitalnom izdanju tjednika Lider.